“Radujem se što je Jugoslovenska kinoteka zapečatila moju karijeru”, rekao je Bogdan Diklić primajući nagradu “Zlatni pečat” za doprinos srpskoj kinematografiji, koju mu je dodijelila Kinoteka.
“Sve ono što sam igrao na filmu, neko je napisao, režirao, pravio scenografiju, neko me je snimao, vukao je tu kameru po faru, i logično je da ovakva nagrada pripada svim tim ljudima. Meni je “Zlatni pečat” povjeren na čuvanje, ja ću ga ponijeti kući i staviti na vidno mjesto da bih se pravio važan kada neko dođe, ali ću cijelog života biti zahvalan ljudima koji su doprinijeli ovom uspjehu”.
Jedan od najznačajnijih glumaca sa ovih prostora, koji je ostvario oko 140 filmskih i TV uloga, ostavljajući dubok trag u jugoslovenskom i srpskom filmu, kaže, za “Novosti”, da su za njega danas najveća satisfakcija ljudi s kojima je sarađivao.
“Kada se sjetim s kim sam sve bio partner na filmu, pomislim da ni ja nisam toliko loš. Ako me danas neko pita šta je za mene uspjeh, onda su to ljudi s kojima sam radio. Četrdeset tri godine ipak pristojno živim od glumačkog posla, usuđujem se reći da sam održao čestitost s kojom sam ušao u ovu profesiju, i s kojom sam se vinuo u film kao mlad čovjek. Čestitost i prema drugima, i prema sebi”, kaže Diklić, ističući da je on čovjek iz drugog vremena, koje je u svemu bilo drugačije.
“Više ne idem u bioskope, jer ih nema, a “sineplekse” u tržnim centrima ne podnosim. Žalosno je što je institucija bioskopa nestala, jer su oni i te kako uticali na razvoj ličnosti kad ste mladi, kad širite neke svoje kulturne i životne horizonte. U moje tinejdžersko vrijeme, kada djevojčica pristane da ide s vama u bioskop, vi se tresete. Čekate da prođe žurnal i da malo odmakne film da biste je uhvatili za ruku. Bioskop je bio značajan u mnogim aspektima, pa i u tom najbezazlenijem, romantičnom i emotivnom. Karte su se kupovale kod tapkaroša, kad uspijete da se probijete i vidite novi film to je bilo ravno pobjedi, a i miris bioskopa bio je poseban. Kako da objasnim današnjim tinejdžerima šta je značio bioskop kada živimo u drugoj epohi”.
U ovom vremenu, Diklić se, kako kaže, ne snalazi.
“Neprilagođen sam, bježim od mnogo toga, i ako bismo pričali o tome šta se sve promijenilo za vrlo kratko vrijeme, otišli bismo u neke druge vode. To više ne želim, jer vidim da se mnogo ljudi nevjerovatno dobro snalazi i danas. To što sam ja neprilagođen i što se ne snalazim u mnogim stvarima je moj lični problem, i zato mislim da nisam aršin za neke vrijednosti. Prezirem mobilne telefone, informatički sam nepismen, i dalje čitam tako što mi šušti papir knjige, i još uvijek kupujem novogodišnje čestitke i šaljem ih poštom. Ne spašavam se ja od ovog vremena, samo ignorišem stvari koje mi ne prijaju, i prema kojima imam otpor”.
Taj protok vremena u kojem je sve bilo drugačije, do današnjice koja ne nudi ništa romantično, pa ni iluzije, jedan od najomiljenijih glumaca ipak ne osjeća.
“Još sam mlad, samo je moje tijelo nešto starije, usudio bih se čak da kažem da moja priroda i moja duša imaju nekih dvadeset pet godina”.
Nagrada “Zlatni pečat”, koju Jugoslovenska kinoteka tradicionalno dodjeljuje obilježavajući svoj Dan, 6. jun uručena je svečano i Mirjani Karanović, glumici koja je tokom četiri decenije karijere dobila i svjetska priznanja.
“Nikada nisam mislila da ću postati filmska glumica, uprkos svojim najluđim snovima. Moja sreća se zvala Goran Marković, koji me je kao studentkinju preporučio reditelju Srđanu Karanoviću za “Petrijin vijenac”. On je bio moj prvi učitelj, i sve što se kasnije dešavalo bile su sjajne lekcije koje sam dobijala od Živojina Pavlovića, Saše Petrovića, Gorana Paskaljevića…”, izjavila je slavna glumica primajući nagradu.
