Ono što je pjesma za nas, jeste ljubav u nama. Nema nigdje sevdaha do onog koji je u njenoj kosi, u njenoj pjesmi, u njenom glasu.
Teško je govoriti o sevdalinci koja je toliko široka, sveobuhvatna, a istovremeno koncizna, konkretna i bistra.
Nastala na fonu narodne lirske pjesme, ona sama po sebi predstavlja sposobnost upijanja u sebe elemenata drugih, srodnih kultura, ali i kvalitativno mijenjanje uslijed upijanja spoljašnjih zvukova, pritom ne gubeći svoju autentičnost.
Bosna je, kao tačka presjeka različitih kultura, izrodila vrstu ljubavne narodne pjesme koja pokazuje da se sve o šta se dotičemo može sažeti u jedno, a ostati cjelovito, bez konfrontacija.
Sukobi ne postoje u sevdalinci, iako u njoj postoji tačka kulminacije i snažan dert koji potresa. Cijela je prožeta uzvišenim mirom koji svoj korijen vuče iz čiste narodne lirike, dok snažan dert i agon melodijski jeste prožet nanosima istočnjačke kulture.
U takvom prožimanju i složenosti, kao i nabijenosti emocijama, ali i jednostavnosti iste, sevdalinka zahtijeva poseban način izvođenja. Ona može biti ili pogrešno donijeta i tada nam može djelovati banalno ili pretjerano, a može biti donijeta tako da doživimo svu njenu uzvišenost, praiskonskost i složenost. U interpretaciji sevdalinke ne postoji sredina.
“Nije svačije da pjeva sevdalinku, jer nije dovoljno biti dobar pjevač sa lijepim glasom, nego takav pjevač mora prije svega biti umjetnik, a umjetnika među pjevačima je malo, kao što ih mnogo nema ni među slušaocima. Zaista, slušanje prave pjesme i pravog pjevača je poseban doživljaj, neobično psihičko stanje, nabijeno velikim naponom čiste emocije i senzibiliteta.“ (Vlado Milošević, Sevdalinka, 1964, str.17)
Senzualnu mistiku sevdalinke ne može oživjeti svako i upravo to fascinira kod umjetnika Bože Vreća.
Senzualnost i sakralnost su dvije konstante svake sevdalinke. Opozicioni elementi se u sevdalinci sjedinjuju, ali na način uzvišene, pomirljive narodske mudrosti. Teško ju je svrstati u formalne okvire.
Sevdalinka je pjesma ljubavi, ljubavne čežnje i ljubavnog zanosa. Ona pjeva o onom ontološkom u nama, ali ona je uvijek individualna, lokalna priča jednog vremena i jednog prostora, no istovremeno iz tog pojedinačnog ona se uznosi na nivo opštosti i u svom dertu donosi katarzičnost koja uvijek podrazumijeva prepoznavanje.
Ako je svakoj umjetnosti cilj da pobijedi vrijeme, odnosno da objedini prošlost, sadašnjost i budućnost onda je to u muzici sevdalinke kako zadatak pjesme, tako i zadatak pjevača koji je izvodi.
Božo Vrećo: Umjetnost i tradicija
Odnos prema tradiciji uvijek je pitanje odnosa prema kulturnoj matrici jednog naroda, i šire, jednog korpusa vrijednosti koje ona obuhvata. Ono što je prepoznatljivo kod Boža Vreća jeste njegov odnos prema prošlosti koji je pun poštovanja, ali i odgovornosti koju prošlost prostora kojem pripadamo sa sobom nosi.
Čovjek je niko, ili svako, bilo ko, bez ogledanja u drugom. U ovom slučaju drugi je neko ili nešto iz prošlosti. Pitanje koje se postavlja jeste odnos umjetničke individue prema tradiciji, odnosno šta uopšte tradicija predstavlja. O tome je govorio Tomas Sterns Eliot u eseju Tradicija i individualni talenat.
Kako pjevati sevdalinku u modernim vremenima?
Pjesma se mora uklopiti u poredak iz prošlosti tako da napravi sebi mjesta u sadašnjosti. Ne postoji vrijednosti po sebi nezavisno o ono prije i poslije nas. Kao što ne postoji ni umjetnost po sebi, nevezana za umjetnički izraz, onaj pritisak pod kojim pjesnik stvara, odnosno poništavanje ličnosti pjesnika kako bi se oslobodio prostor za sveobuhvatno i sveprožimajuće.
U tom svijetlu, možemo postaviti pitanje kakav se odnos prema tradicionalnom ili prema pjevanju sevdalinki može uspostaviti iz pozicije našeg vremena.
Sevdah podrazumijeva usporenost, svečan ton, nešto što se često označava kao bosanski bluz, melanholiju, žal za prolaznošću života, sevdah predstavlja naš pandan u narodnoj tradiciji žanru tragedije u sinkretizmu sa muzikom.
Sevdah karakteriše usporenost do tačke zaustavljanja, skamenjivanja. Kako se u modernom vremenu koje podrazumijeva ubrzavanje bivstvovanja i brzinu života može pjevati i slušati sevdalinka?
Upravo u ovome leži veliki značaj interpretativne umješnosti Boža Vreća, kao i njegovog autorskog rada.
Ako možemo reći da je Božo već iskazao poštovanje prema prošlosti u najdubljem smislu te riječi, možemo reći da je albumom Pandora počeo osvajati prostore sadašnjosti i budućnosti, na temeljima iskustva prošlosti.
Ingeniozan je način na koji se u njegovoj interpretaciji sjedinjuje i prožima sevdah sa elementima džeza, bluza i soula. Veoma je rijetko uspješno kombinovanje etno elemenata sa modernim tokovima u muzici, naročito je tako nešto teško u kontekstu sevdalinke. Kako bi se ovi različiti elementi uklopili oni moraju imati dublje zajedničko uporište, zajednički korijen i moraju biti donijeti na način koji omogućava njihovu koegzistenciju.
Božo Vrećo postiže datu harmoničnost svojim nesvakidašnjim glasom i u tome leži snaga njegove umjetnosti. No zanimljivo je da, iako u njegovom scenskom nastupu prepoznajemo kao dominantan moderni izraz, što podrazumijeva aktuelnost, urbanost, ekscentričnost i drskost, izražajnost i provokativnost, ipak ne možemo a da ne primijetimo njihov dublji dijalog sa tradicijom.
U tradicionalnom ključu svijet se tumačio u binarnim opozicijama, božansko i htonsko, domaće i tuđe, muško i žensko. No, androgino stanje jeste atribut starih božanstava, a za običnog čovjeka to jeste granična situacija, koju ako pređe, tj. prevaziđe opravdava se u svom graničnom položaju i to označava njegovu uspješnu inicijaciju.
Možemo reći da se u izvođenju Boža Vreća prepoznaju elementi dramskog, performativnog, koje nas kroz savremena, aktuelna pitanja povezuju i vode sve do iskonskog, ritualnog sjedinjavanja muškog i ženskog principa. Ili, kako bi Eliot rekao, često su najbolji i najindividualniji djelovi pjesnikovog djela oni u kojima su mrtvi pjesnici, njegovi preci, najsnažnije potvrdili svoju besmrtnost.
