Branko Đurić Đuro je umjetnik koji je u stanju da nasmije i zabavi cijelu bivšu Jugoslaviju. Bez obzira na to da li se lati gitare, uskoči u neku novu ulogu, sjedne u režisersku stolicu ili za kompjuter da piše dnevnik, Đura publika uvijek dočekuje raširenih ruku.
Na koricama knjige “Mojih pedeset” nalazi se vaša fotografija gdje ste prikazani kako sjedite u režiserskoj stolici. Koliko ste zaista režirali sopstveni život, a u kojoj mjeri ste bili samo glumac koji je koristio priliku?
“Svako od nas trudi se da režira svoj život na najbolji način. Mislim da nisam napravio mnogo grešaka i da sam iskoristio puno prilika, a gluma svakako ne pomaže mnogo u tome”.
Da ste zaista samo vi mogli da režirate svojih pedeset, kao što ste, recimo, režirali “Đurologiju” ili “Našu malu kliniku”, šta bi bilo drugačije?
“Mislim da ne bih mnogo mijenjao stvari, izbjegao bih možda susrete s nekim ljudima”.
Koja su to bile prelomne životne situacije kad ste shvatili da život ne ide onako kako smo zamislili, ali da je to možda bolje za nas?
“Mislim da život nikad ne ide onako kako smo zamislili. Negdje sam pročitao da je život ono što ti se događa dok ga planiraš”.
Kakve su reakcije ljudi koje pominjete u knjizi (supruga, djeca, tašta, kolege iz svijeta muzike, filma…)? Da li se neko možda od njih naljutio, jer ipak prepričavate lične situacije?
“Niko se nije naljutio, sve što u knjizi opisujem veselo je, iskreno i stvarno se dogodilo”.
Koliko je šesta decenija koju ispisujete uzbudljivija u odnosu na vaših pedeset? Jeste li nastavili da vodite dnevnik, ima li šanse da za koju godinu dobijemo novo, dopunjeno izdanje, “Mojih šezdeset”?
“Nemam osjećaj da je šesta decenija, niti ih brojim, živim isto onako ludo kao što sam živio kad sam imao dvadeset. Ne mislim da pišem nastavak jer dosad nikad nisam pravio drugi dio nečeg što sam uradio”.
Imali ste 31 godinu i već trasiranu glumačku i muzičku biografiju kada ste otišli iz rodnog Sarajeva, usred rata, i došli u Ljubljanu u kojoj danas živite sa porodicom i radite. Čime vas je Ljubljana zadržala, ako izumemo vašu suprugu Tanju?
“Kad jednom odeš iz svog grada, onda se nekako navikneš da se svuda osjećaš kao kod kuće. Ja se svuda osjećam kao kod kuće, a Ljubljana je svakako na prvom mjestu. Ona me svojim redom i organizovanošću izuzetno smiruje”.
Kako izgleda živjeti u Sloveniji i koliko Slovence uopšte zanima šta se dešava na ostatku Balkana?
“Zanima ih tačno onoliko koliko je to potrebno. Balkan im predstavlja zabavu i ne udubljuju se mnogo u probleme koje imamo na Balkanu”.
Svojom predstavom Đurologija oborili ste rekorde gledanosti i nasmijali region. Šta je to što može da nasmije Balkan?
“Ne dijelim humor ni na koji način, ono kao balkanski, engleski, slovenski, muški ili ženski. Humor je nekako univerzalan i samo ako je pravi i kvalitetan nalazi put do publike”.
Da li bi danas repriza Top liste nadrealista ili Audicije mogla da nasmije region? Ili je možda vrijeme za neki novi projekat takve vrste, u režiji i izvođenju nekih novih klinaca?
“Mislim da danas nekadašnja Top lista nadrealista i Audicija ne bi mogle na takav način da nasmiju publiku, stvari se mnogo mijenjaju, a ni sam nisam pristalica ponavljanja nekih stvari koje sam radio na početku karijere. Ima dosta dobrih stvari koje rade neki novi klinci u regionu i to volim da gledam”.
Gledali smo vas u žiriju emisija TLZP i Superljudi. Kako vi gledate na tu vrstu izleta iz vaše glumačko-rediteljske branše?
“Takve emisije predstavljaju za mene veliku zabavu, kao i druženje s mladim ljudima koji tako dobre rade te stvari. Izuzetno mi prija da budem dio toga”.
S obzirom na to da ste upoznali dosta slavnih ličnosti iz svijeta filma, da li ste ikad pozavidjeli holivudskim kolegama ili ipak nikad ne biste mijenjali Ljubljanu i Balkan za Holivud?
“Da sam to želio, otišao bih tamo i nastavio karijeru odmah poslije filma “Ničija zemlja” koji je ovjenčan Oskarom. Mnogo mi više prija život ovdje, volim da radim u Italiji, to mi odgovara. Previše sam razmažen da bih živio i radio u Holivudu”.
Na početku knjige bacili ste sve čitateljke u nesvijest kad ste rekli da ste u suprugu Tanju zaljubljeni kao prvog dana. Čime vas ona drži sve ove godine, a čime vi nju?
“Jako je teško dati jednostavan odgovor na tako komplikovano pitanje. Različitosti se privlače i u tome je uglavnom tajna. Ali taj pazl je sastavljen iz milion djelova. Nimalo nije lako naći osobu s kojom svi ti djelovi tako dobro dihtuju (smijeh)”.
Za vašu ćerku Zalu znamo da je krenula maminim i tatinim stopama, zanimaju je gluma, muzika i studira u Nјujorku, znamo i da se vaš sin Filip iz prvog braka bavi fotografijom, ali najmanje znamo o vašoj ćerki Eli… Šta rade njih troje trenutno i u čemu im je tata, sad kad su veliki, najpotrebniji?
“Ela će očigledno isto tako krenuti tim putem. Odrasta u toj našoj radionici i sasvim je normalno da će se posvetiti sličnom poslu. Jako sam ponosan na sve troje i trudim se da im budem podrška, kao i svi drugi očevi svojoj djeci”.
Vozite električni automobil, ne jedete meso, pijete umjereno, ne stidite se da priznate da ste nekoliko puta zaplakali dok ste pisali knjigu… Šta se desilo s onim razuzdanim momkom koji osamdesetih nije propuštao lude žurke?
“Pa, nisam se baš previše smirio. Još sam ona ista budaletina kao prije trideset, četrdeset godina. Ali, kad imaš svoju djecu, onda se to ludilo nekako kanališe i koristi samo onda kada je to potrebno, uglavnom u ovom poslu koji to često zahtijeva”.
Šta je za jednog tako uzornog tatu, supruga i slovenačkog građanina, danas, u 56. godini, dobro zezanje? Da li je muzika, bilo da je svirate ili slušate, najbolja garancija dobrog provoda?
“Imam sreću da je moj posao još na neki način blizak zezanju. Radim i živim od onoga što volim i veoma sam srećan što imam tu mogućnost da se zabavljam dok radim. Muzika je, naravno, još na prvom mjestu. Ona me razveseljava i opušta, uživam u njoj jednako i kad nastupam i kad slušam tuđi koncert”.
Šta Branka Đurića Đuru, glumca, reditelja, rokera i jednog od omiljenih zabavljača u regionu, najpre nasmije? Da li i šta gledate na TV-u?
“Ne pratim baš previše domaću TV produkciju. Najviše me zabavi i nasmije vješt i duhovit kolega u predstavi ili u filmu, koji ima jasnu i duhovitu situaciju. Još se najviše smijem filmovima Čarlija Čaplina, on je i dalje moj najveći idol”.
Na Vikipediji piše da su vam nadimci Đuro i Đuđi. Region vas zove Đuro. Ko vas zove Đuđi?
“Nadimak Đuđi dali su mi Cigani na snimanju filma “Dom za vješanje”. Bliski prijatelji tako me zovu, a moj nadimak iz djetinjstva je Bane, tako me zovu samo stare komšije iz moje ulice i rodbina. Kad me neko zovne Bane na ulici, istog momenta stanem i okrenem se. Na Đuro se baš i ne odazivam (smijeh)”-
