Muzika film i TV

Branko Đurić: Teže sam podnio četrdeseti nego pedeseti rođendan

Glumac i muzičar Branko Đurić Đuro, odnedavno je i pisac. Naime, napisao je autobiografiju i nazvao je “Mojih pedeset”. Knjiga je nastala nakon njegovog pedesetog rođendana, a u njoj je zapisao razne anegdote iz privatnog i poslovnog života. Đuro ističe da njegovo djelo nije produkt krize srednjih godina, te da se ne osjeća piscem.

Kako si uopšte odlučio da postaneš pisac?

“Ne osjećam se kao pisac. Jednostavno, prije pet, šest godina imao sam jedno ljeto, poslije svog pedesetog rođendana, dan poslije sam otišao u Italiju na neko snimanje, znao sam da me čeka cijelo ljeto spektakularnih poslova; tri filma sam snimao, imao sam nekoliko koncerata s Bombaj štampom, radio sam svoju seriju, znao sam da će biti ludo ljeto, rekao sam bilježiću svaki dan, kao neki dnevnik ću voditi… Stvarno sam svako veče, kao, zapisivao šta se događalo tog dana i vidio sam da je zanimljiv, kako bi rek‘o, materijal. Bilo mi je zabavno to raditi i cijelo ljeto sam to pisao. Par godina poslije toga sam bilješke prerađivao i dodavao neke priče iz prošlosti, asocijacije koje su bile iz tih dana i sastavio sam kao neki dnevnik; ustvari, kao u formi dnevnika ispričana priča o mom životu, o događajima osamdesetih, ratu i svemu, i o tim danima…”

Simbolično si počeo da pišeš dnevnik nakon pedesetog rođendana. Da li je to kriza srednjih godina kad čovjek hoće sebe da stavi na papir ili je nešto drugo motiv? Iako si se na početku knjige već ogradio napisavši da pisaca ima previše i da im samo ti fališ…

“Ja mislim da ranije nastupa kriza srednjih godina…”

Kažu da se to sad pomjera. Evo Begbede je skoro napisao knjigu „Moj život bez kraja“ u kojoj piše o tome kako se približava pedesetoj i volio bi da zna kako da produži svoj život za još toliko. I cijela knjiga je njegovo istraživanje o tome. Tako da su pedesete za muškarca poprilično simboličan broj?

“Nekako… Nije jednostavno, stvarno. Mada, teže sam podnio četrdesetu, na primjer. Pedeseta je neko vrijeme kad možeš da podvučeš crtu i vidiš ono – šta smo imali, pa da naplatimo to. Vjerovatno je to to, podsvjesno. Druga stvar zanimljiva je da mi je to pisanje bilo, na neki način, kao neka auto-psihoanaliza. Toliko sam začačkao u sebe da nisam ni znao šta se tamo skriva”.

Jesi li saznao nešto novo o sebi?

“Znaš kako je kod neuropsihijatra i psihijatra – ti govoriš da bi verbalizovao svoje porobleme. Pošto je mozak prebrz taj govor ih uspori, a pisanje ih uspori još više. Tako da kad nešto staviš na papir tek onda shvatiš realnu vrijednost toga o čemu razmišljaš. Znaš ono, misao je prebrza, a riječ je prespora, pa se tako izanaliziraš”.

Send this to a friend