„Za mene, gluma je lična ispovest pred publikom sa kojom razmjenjujem ne samo energiju, nego i istinu koju govorim sa scene. Znam da sve to dopire do duša tih ljudi i da među nama postoji jaka emotivna veza”.
Ovo je samo jedna od važnih izjava, koje možete pročitati u monografiji Svetlane Bojković, knjizi koja će vam otvoriti zlatna vrata jedne velike karijere, burnog i uzbudljivog, ali punog i srećnog života, velikih trijumfa i aplauza, povremenih poraza, briljantnih uloga.
Prevelika je njena karijera da bi mogla da se objedini samo jednim intervjuom. Duboka. Snažna. Jedinstvena. Ipak, ta čarobna knjiga njenog života i trajanja, u kojoj su, osim nje, govorili i drugi veliki umjetnici, pomogla nam je da, izdvajajući određene misli, impresije i emocije njenih kolega i nje same, još dublje proniknemo u suštinu Cece Bojković, kao glumice i osobe.
Oduvijek je bila otvorena za medije, mnoge priče su ispričane, ali njen opus i širina su toliki, da uvijek ostaje prostora da se otkrije nešto novo, uostalom, kao i u svakoj njenoj ulozi. Svetlanina lična ispovijest je istina, njen život igra, a njena tajna to što nije samo glumica, već nešto mnogo više od toga.
* Minja Dedić: „Glumi i životu slabi nisu dorasli – Ceca jeste.“ U čemu se najviše, danas, sa toliko životnog i profesionalnog iskustva, pokazuje istinitom ova izjava?
– Izjava mog profesora glume, Minje Dedića je istinita, ali u njenu istinitost može da se duboko pronikne, tek kada se stekne bogato životno i glumačko iskustvo. Stvar je u tome što i život i gluma zahtijevaju i snagu i hrabrost, da biste im dorasli i opstali.
* Mira Stupica: „Ona umije da radi, umije da se bori, a umije i hrabro da podnese sve što joj život dodijeli. Ona je u svemu jasna i svoja“. Kako uvijek biti „jasan i svoj“, i da li vam je to pomoglo kada je, ono što vam je život dodijelio, možda, bilo preteško?
– Nemam recept za to kako biti “jasan i svoj”. Vjerovatno su mi moja vitalnost i snaga, kojih nisam ni bila svjesna, uvijek pomagali da izdržim i prebrodim teške trenutke koje mi je život, ponekad, donosio.
* Mirjana Vukojčić: „Svojim talentom, ljepotom, hrabrošću i radom sanjala je svoj, počesto, zabranjen san – da bude glumica!“ Zašto je gluma za vas bila zabranjen san, i jeste li ga, ipak, u potpunosti ostvarili?
– Mirjana je bila u pravu. Nas dvije smo zajedno studirale i pravile prve korake u glumi, tako da je ona dobro znala da se moji roditelji nisu slagali sa mojim životnim izborom profesije. Zato je gluma za mene bila “zabranjen san”. Ipak, uspjela sam da ga ostvarim i to me čini srećnom.
* Miša Janketić: „Malo je naših velikih glumica koje nemaju nadimak. A Svetlana ima, ona je Ceca. Ceca – to je nešto naše, intimno, što volimo, čemu tepamo, što prisvajamo, čemu se radujemo, a pritom veoma poštujemo.“ Koliko ste i kome najviše dozvolili „prisvajanje“ vašeg srca?
– Uvijek sam bila i ostala otvorenog srca za prijateljstvo i ljubav. Bivala sam na tom polju često i u zabludi, ali, ne kajem se. Radujem se što sam, uprkos zabludama i razočarenjima, ostala vedra i otvorena za nove susrete.
* Petar Kralj: „Uz pomoć glume, Svetlana uvijek pobjeđuje.“ Šta je vaša najveća pobjeda i u glumi i u životu, a koje poraze, možda, ni Petar, ni drugi nisu vidjeli?
– Srećom, nisam imala dramatične poraze koji bi mi ostali kao trauma, a u mnogim teškim trenucima, gluma je bila moja oaza i moj spas. Moja najveća pobjeda je, valjda, u tome što još uvijek trajem u igri i što za to imam snage.
* Predrag Ejdus: „Njena harizma je apsolutno i danas nedotaknuta.“ Kako ste je sačuvali?
– O svojoj harizmi, ako je imam, ne umijem ništa da kažem. To je Božji dar, koga ja nisam svjesna. Možda je baš u tome i tajna.
* Dara Džokić: „Hvala ti što si me naučila najvećoj tajni pozorišta.“ Koja je najveća tajna pozorišta, a koja najveća tajna Svetlane Bojković u tom pozorištu?
– Mislim da je tajna u davanju sebe, u službi pozorišnoj umjetnosti, u sklanjanju ega, u neprestanom radu na samom sebi. Tome nema kraja.
* Ivan Bekjarev: „Svi smo bili zaljubljeni u Cecu, ali, na našu veliku žalost, u to je jedini uspio da je ubijedi Miša. „ Kako vas je Miša „ubijedio“ i zbog čega ste i danas ubeđeni u tu ogromnu ljubav?
– Miša je, u mojoj mladosti, bio mnogo zreliji od mene, bio je istinski umjetnik, čovjek “dubokog gaza”. I danas, posle toliko godina od njegovog odlaska, svi ga se sjećamo s ljubavlju i velikim poštovanjem.
* Katarina Žutić: „Likovi koje glumac igra na sceni od čarobnjaštva se razlikuju jer nisu stvarni, a čarolija postoji, ona je istinita. Vladaj tom svojom čarolijom, mama.“ Kakva je čarolija glume i kako se njome vlada?
– Kaja je tačno rekla. Čarolija postoji i ona je istinita, kao što je i prava gluma istinita. Njome se vlada jedino kada joj se iskreno, uz Božji dar, služi.
* Božana Jovanović: „Svetlana Bojković, kao rijetko ko, umije da sa dušom nosi i kostim.“ Da li sve u životu nosite sa dušom i koliko to jeste jedna od važnih odlika vašeg senzibiliteta?
– Imala sam sreću da često sarađujem sa velikom, divnom kostimografkinjom, Božanom Jovanović. Njene kostime sam zaista nosila “sa dušom”, jer je, zahvaljujući svojoj visokoj estetici, prefinjeno uklapala kostim u lik koji je trebalo da odigram. Privatno se ne oblačim upadljivo, jer bi me to, čini mi se, obavezivalo na neko ponašanje koje nije opušteno. Osjećam se ugodno i slobodno u jednostavnoj garderobi.
* Mirjana Bobić Mojsilović: „Velika, veličanstvena glumica koja u sebi drži nekoliko Svetlana, građanku, gospođu, komičarku, jaku i ranjivu ženu, emocionalno kontrolisanu i u isto vrijeme eksplozivnu.“ U čemu se najviše ogleda vaša ranjivost, u čemu snaga, a u čemu eksplozivnost?
– Kada sam ranjiva, ućutim se, čekam da prođe, istrpim. Možda je snaga u izdržljivosti, a eksplozivna sam kada se sretnem sa lažima i nepravdom. Tada se sklanjajte!
* Vida Ognjenović: „Svetlana Bojković je glumica kojoj uloge zavide.“ Kojoj ulozi ste, možda, vi zavidjeli, a na kraju je, ipak, „osvojili“ i tako je učinili jednom od najvažnijih u karijeri?
– Ne mogu reći da sam bilo kojoj ulozi “zavidela”. Tačno je da sam najbolje uradila uloge kojih sam se najviše “bojala”. To su bile “Žanka Stokić”, “Milunka Savić” i “Elizabeta od Engleske” u Šilerovoj “Mariji Stjuart”.
„Dok sam bila sasvim mlada, Miloš mi je često govorio: „Svetlana, ne smiješ biti samo glumica!“ Šta su značile ove riječi, koliko su vas i u čemu najviše odredile? Šta je potrebno biti, osim glumice?
– Biti samo glumac (glumica), je nešto što podrazumijeva vještinu i osvojen glumački zanat. A biti umjetnik u glumi je nešto dalje. To je mnogo dublji i ozbiljniji problem, koji uključuje bogatu maštu i kreativnost u glumačkim rješenjima.
* „Poslije Mucijeve sahrane, pitali su me da li sam u stanju da igram u predstavi koja je bila zakazana za nekoliko dana. Tada sam odlučila da moram da igram. Sjećam se da mi je bilo jezivo kada sam došla u pozorište. Prvi put, posle toliko godina, osjetila sam obesmišljenost.“ Kako ste vratili smisao? Sebi, životu, ljubavi, glumi, pozorištu, uspomeni na Mucija, svemu?
– Vratila sam sebi smisao upornim radom, što je, na neki način, mentalni trening. U tome je jedini spas.
* „Ispilila sam se kao glumica 22. novembra 1985. uveče. Bilo je to poslije premijere „Madam San Žen“, kada sam sebi priznala: „Svetlana, sad si postala glumica, sad možeš mirno da se igraš!“. Da li je u toj igri u stvari suština svega? Vašeg života, glume i trajanja. I da li je ta igra i danas ista kao 1985. , a da to, negdje, jeste vaša sreća?
– Da, svakako, igra. Ali ne igra kao površna zabava. Igra je jako ozbiljna stvar. Može se i cio naš život posmatrati kao jedna velika igra.
* „Često osetim potrebu za mirom i tišinom. Radujem se svakom susretu sa prirodom, suncem, lIJepim danom, dJetetom koje se igra, volim jesenje lišće koje šušti pod nogama, volim nebo i more.“ Ko je „obična“ „Svetlana pod svjetlostima“, kako vas je jednom nazvao Buca Mirković?
– Mislim da, izvan svjetlosti pozornice, Svetlana nije naročito zanimljiva. Ona je jednostavna u privatnom životu, i u slobodno vrijeme živi kao sav ostali svijet.
* „Nikada nisam težila da budem zvijezda. Ja nisam u glumu krenula da bih bila važna i poznata, već da bih se glumom bavila.“ Ipak ste postali jedna od najvećih zvijezda u glumačkoj istoriji ovog podneblja. Ko su, za vas, istinske, prave zvijezde, kojima se divite?
– Divim se velikim glumcima i glumicama, za koje sam sigurna da se, niti osjećaju, niti ponašaju kao “zvijezde”. Isticati sebe kao zvijezdu, sumnjiva je priča. Time se, uglavnom, nadoknađuje unutarnja praznina i nedostatak samopouzdanja.
