Platon je u svojoj “Državi” pisao priču o pećini onda kada se nije moglo ni sanjati o filmu, i poslije toliko vjekova mi sebi dajemo za pravo da na film gledamo iz “Platonove perspektive”, prenosi Bosonoga.
Pećina se danas povezuje sa mnogim savremenim fenomenima (čak i društvenim mrežama). Ta priča je tema kojom su se bavili i umjetnici, a može biti veoma pogodna i za to da se od nečeg trivijalnog napravi nešto što bi se moglo nazvati filozofijom.
Moramo biti svjesni činjenice da je Platon antički filozof, i da je jedna takva priča nastala u okolnostima drugačijim od današnjih.
Bez obzira na to antička filozofija djeluje veoma fleksibilno – prilagodljivo svim okolnostima i vremenima. Sedmoj umjetnosti nekada koristi kao inspiracija, kao primarni problem kojim se bavi, a nekada pomaže u interpretaciji. Ovakve činjenice govore o besmrtnosti antičke filozofije sa jedne strane, ali i filmu kao umjetnosti koja je savršena za bavljenje filozofskim temama, provučenim kroz video i audio prizmu.
Od nastanka filma, pa do danas u njemu je bilo nečeg filozofskog, neki su ga bez razmišljanja odbacili, a za neke je od samog početka bio nešto što se može nazvati visokom umjetnošću. Čest je slučaj da se film bavi filozofijom, tj. filozofskim pitanjima na razne načine (kako kroz ono izgovoreno dijalogom, tako i kroz ono prikazano na platnu) no moramo napomenuti i to da se filozofija bavi filmom. Neki filozofi su govorili generalno o filmu poput Valtera Benjamina, Dela Volpea, Merlo-Pontija, Anrija Bergsona… a danas se neki filozofi bave konkretnim filmskim ostvarenjima, i određene filmove uzimaju kao teme svojih govora i promišljanja. Slavoj Žižek je jedan od značajnih subjekata koji veliku pažnju poklanja filmovima.
Platonova priča o pećini
U knjizi “Država”, Platon nas poziva da zamislimo pećinu. U njoj se nalaze ljudi kojima su okovani vratovi okrenuti prema unutrašnjem zidu pećine. Prinuđeni su da gledaju samo ono što imaju pred sobom, nemaju mogućnost ni da naslute šta se događa iza njih. Izlaz iz pećine se nalazi iza njihovih leđa, a jedini izvor svjetlosti u pećini je vatra. Između ljudi i vatre postoji zid nalik „ogradi kakvu podižu lutkari da iznad nje pokazuju svoju vještinu“. Iza zida se nalaze ljudi koji nose razne predmete, kamene kipove ljudi i životinja. Okovani ljudi gledaju u zid i na njemu vide samo svoje sjenke, i sjenke ljudi i stvari koji se kreću iza njih.
Dok prolaze iza njih, neki ljudi međusobno razgovaraju, a neki ćute. Glasovi se odbijaju o zid na kome igraju sjenke, te se okovanima čini da su sjenke stvarne i da one govore. Okovani se zabavljaju razgovarajući o sjenkama. Okovani ljudi su ubijeđeni da vide istinu i da vide sve što im život omogućava.
Zamislimo sad da se jedan od okovanih oslobodi, ustane, okrene i pođe prema svjetlosti. U početku će osjetiti bol od zaslijepljenosti, neće moći da vidi one stvari čije sjenke je do tada gledao. Kad bi mu neko rekao da je sve dotle gledao koještarije, da je sada bliži realnosti i da vidi pravilnije jer je okrenut većoj istini, bilo bi mu teško da povjeruje u sve to. Nesumnjivo bi morao da se navikne na svjetlost da bi raspoznavao predmete i ljude, tada bi zapravo vidio šta se zaista dešavalo iza zida u pećini i postao svjestan zablude u kojoj se do tada nalazio.
Uzmimo sada mogućnost da se taj čovjek vrati i pokuša da objasni ostalim okovanim ljudima šta se zapravo dešava vani, šta je prava istina. Oni bi smatrali da je on poludio i da nema veće istine od onoga što se dešava na pećinskom zidu. Ukoliko bi ovaj pokušao da ih oslobodi i izvede iz pećine, oni bi ga vjerovatno ubili. Samim krajem Platon aludira na Sokrata koga su Atinjani osudili na smrt.
Dominik Šato u knjizi „Film i filozofija“ piše da iako je alegorija priče o pećini trebala da ima dvostruki smisao, prije bi se moglo govoriti o trostrukom značenju. Jedan govori o velikoj analogiji Dobra sa suncem – gdje uspon ka suncu iz tame predstavlja „putovanje duše u sferu umnog“. Drugi smisao ima političko značenje Države koje se, kako je poznato, sastoji u Platonovoj zamisli da političke vođe polisa zamijene filozofi.
Pored toga kao bitno, Šato izdvaja bavljenje Platonove priče nasiljem – bilo da je riječ o okovima koji sputavaju robove u pećini ili o ma kom trenutku mučnog oslobađanja jednog od njih. Njegove oči trpe dvaput, onda kada izlazi na svjetlost i onda kada se vraća u tamu. Najzad smatra da je u manipulaciji prisutan jedan „prigušeniji, podmukliji“ vid nasilja.
Pećina – bioskopska projekcija
Ogist Dijes kaže: „Dva su motiva da se takav korak napravi: jedan je želja da se film objasni, a drugi potreba da se on sasvim ocrni“.
Svakako da ćemo se složiti sa Dijesom uz napomenu da je „ocrnjivanje“ filma ostalo samo na bezuspješnim pokušajima. Pored toga moramo biti svjesni činjenice da je tu zapravo više riječ o publici koja gleda filmove, nego o samom filmu, kao što je priča o pećini zapravo o čovjeku, a ne o sjenkama.
Mark Serizijelo smatra da je poređenje filma s Pećinom jedno od najgorih mogućih i „korijen sveg onog izopštavanja koje je morala pretrpjeti ova velika popularna umjetnost XX vijeka, budući da tako alegorija kao da predskazuje bijedni stereotip o gledaocu kao nemoćnom stvoru koji skamenjen u mraku robuje pokretu projektovanih slika”.
Mnogi su filmskog gledaoca povezivali sa okovanim čovjekom u pećini, pričalo se o tome kako film zaglupljuje mase i kako povećava nemoral. Neki su govorili da je film razbibriga nepismenih, ljudi otupjelih od teškog rada… Dolazimo do zaključka da je filmski gledalac dvostruko ponižen, jer film ne samo da je nemoralna, pučka umjetnost, već narod u njemu uživa.
Zbog čega filmski gledalac nije okovani čovjek u pećini?
Prije svega treba napomenuti da čovjek filmove gleda dobrovoljno, nije na to primoran poput ljudi u pećini (filmska projekcija se u ovom slučaju povezuje sa sjenkama u koje gledaju okovani ljudi). Filmski gledalac bioskopsku salu može da napusti kad god želi. Zatim, sjenke u pećini su uvijek iste, svedene na sjenke ljudi i predmeta koje oni nose u prolazu, s druge strane smo svjesni da ono što nam film nudi može biti veoma raznovrsno, interesantno, poučno, korisno za naš duh i naš razum.
Vjerovatno će neki reći da je film simulakrum stvarnog života – lažna slika stvarnosti, ako se složimo sa tom tvrdnjom znamo da čovjek prisustvuje tom „simulakrumu“ sa već stečenim iskustvima iz stvarnog života, za razliku od onih iz pećine. Ako smatraju da je najveći problem filmski gledalac osuđen na prikazano, koji u to slijepo vjeruje i na taj način „bježi“ od stvarnog života u život nametnute slike i zvuka, onda oni kao čovjeka iz pećine mogu vidjeti i čitaoca romana ili ljubitelja neke druge umjetnosti.
Mnogi smatraju da je zapravo čitalac taj koji zaokružuje smisao ili značenje nekog književnog djela, a samom tim i gledalac zaokružuje smisao i značenje filma. Ako se slažemo sa ovom tvrdnjom onda ne možemo misliti da gledalac postaje „žrtva“ prikazanog, da se njime manipuliše, ili da je osuđen poput roba na gledanje i prihvatanje filma na način na koji je to filmski autor zamislio.
Prust kaže: “Svaki čitalac kada čita, zapravo je čitalac samog sebe“.
Vjerujemo da je to slučaj i sa filmskim gledaocem, koji slobodno formira značenje jednog filmskog ostvarenja, uzme ono što mu se najviše dopada, prespava ono što nije dopadljivo. Ponovo dolazimo do zaključka da sjenke koje gledaju ljudi iz Platonove pećine mogu biti jednake onome što film prikazuje.
Cvetan Todorov kaže: “Pod čitanjem podrazumijevamo stvaranje”.
Svjesni smo da čovjek iz pećine nema iskustva vanjskog života, te samim tim ne može promišljati kao jedan filmski gledalac koji dobrovoljno dolazi na filmske projekcije. Čovjek iz pećine ne može imati razvijenu kritičku misao jer ne poznaje drugu stranu, pa je i to razlog mimoilaženja.
Svaki filmski gledalac je zapravo onaj koji je pobjegao iz pećine, samo sa dosta većim znanjem, iskustvom, slobodom i svijesti o jednoj i drugoj strani. Jedni „kritikuju sliku tim više što njeno postojanje povezuju samo s mračnom stvarnošću dolje; drugi, naprotiv, slici daju veću ulogu i od nje paradoksalno traže pomoć, u promišljanju onog višeg svijeta koji je diskredituje, svijeta Ideja i osnove svega – Ideje dobra. Međutim na izlazu iz bioskopa ne dočekuje nas svijetlo tog višeg svijeta. Sam Platon bi nas razuvjerio riječima da nas tamo ne očekuje Nebo čija bi blijeda kopija bio film, već samo ponovni silazak u svijet dolje. Recimo samo da postoje dvije pećine: bioskop i svijet. Nijedna od njih nije Nebo onog drugog”.
U prilog ovome ćemo pomenuti dva filma za koja možemo reći da na različite načine tretiraju Pećinu. Prvi je film Vudi Alena “Purpurna ruža Kaira” (The Purple Rose of Cairo) iz 1985. godine, u kojem lik izlazi iz filma (probija zid). Drugi primjer je film Bastera Kitona “Šerlok Junior” (Sharlock Jr.) iz 1924. godine, u kojem glavni lik kroz platno ulazi u film.
Pričom o pećini se na razne načine bave različita umjetnička djela. To povezivanje pećine sa bioskopskom projekcijom nije jedina analogija između nje i filma. Platonova priča o pećini postaje bitna tema raznih umjetničkih djela, a autori je obrađuju na sebi svojstven način. Iz svega ovoga se da zaključiti da je veza sa filmom bitna fusnota Platonovoj priči.
