“Ovaj narod ima čudnu računicu. Kao, ćuti, može da bude gore, i sve takve izjave koje su nevjerovatne kada se analiziraju. Može lako da se pita od koga dolaze. Ko te opravdava dok propadaš?”, kaže u razgovoru za Nova.rs lucidni pjesnik i vizionar Zoran Kostić Cane, frontmen “Partibrejkersa”, koji već četiri decenije kroz svoje stihove upozorava, savjetuje i usmjerava.
Iako izbjegava da se često pojavljuje u medijima, ovih dana je najtraženiji sagovornik, jer svaka njegova misao otrežnjuje.
“Trenutno je korona, trenutno je neki težak momenat u svim našim životima. Ljudi su u frci, svako se bori za svoj život, drži grčevito svoju slamku spasa. Neizvjesnost nam doručak sprema, bez slobode života nema”.
Java je postala virtuelna, kakve posljedice možemo da očekujemo?
“Ovaj onlajn život dovodi do totalnog upropašćenja čovjeka koji je društveno biće. Mi smo tu da se družimo, da razmjenjujemo misli, da ne živimo u monologu nego u dijalogu. Čovjek je analogno biće koji nosi svoju tišinu u sebi koju može i drugi da čuje, i da sa tom tišinom u nečijem prisustvu više kaže nego sa gomilom riječi. A mi sada živimo u digitalnom vremenu koje je nabijeno riječima, uvjeravanjima i sugestiranju. Uvijek te neko nešto primorava da se slažeš sa nečim i to dovodi do toga da nemaš pravo na svoje mišljenje, da se ne razlikuješ od mase ljudi. Vrši se poravnanje, horizontala ljudskoga roda. Čovjek se betonira u horizontali, a vertikala mu se predstavlja kao nešto nedostižno”.
U čemu griješimo?
“Čovjek teško uči, patnja ga ne može opametiti. On mora brzo da zaboravlja da bi krenuo dalje da pravi iste greške. A imamo tu vertikalu koja može da ga izdigne od pravljenja istih grešaka”.
Kako stići do vertikale?
“Smjernice ka vertikali su Deset zapovijesti. Sveto pismo je početak i kraj, i u nadolazećem vremenu sve će nam više biti potrebnije, jer mi primamo moždanu varikinu. Iz nas se briše sve što nas je činilo ljudima, postajemo amorfna masa koja ne zna kako bi da se spasi, jer sve što ovaj pomaže u to se sumnja, otupjela je britkost uma”.
Šta je najveća vrijednost koju ljudski rod mora da brani?
“Čovjek mora da čuva zdrav razum, jer to je kategorija koja nema veze sa korupcijom niti sa bilo kakvim sistemom. To je blago koje se nosi u sebi. Zato će nam prisustvo Božje u narednom periodu biti sve potrebnije. Moramo da budemo u dodiru sa Božijom milošću da bismo skinuli naslage gluposti kojima smo stalno opterećeni. Tužno je, ljudi žive u praznome gnijezdu, žive praznoga srca. Opterećeni su svojim egom. Što više starimo, sve više se kvarimo. Uvijek nam treba nebeske medicine, da svoje frekventno stanje uskladimo sa porukama koje iščitavamo u duhovnim knjigama. Ko vjeruje u Boga, oprašta i sebi i drugom. Mi bez opraštanja ne možemo dalje”.
To je recept za spokoj?
“Ne bih da to izgleda rigorozno, ne treba da živimo u nekim ograničenjima, to su uputstva za dalje da se traje. Bog je ljubav, autentičnost, originalnost, oslobađanje nekog tereta kojeg mi svakog dana dobijamo na već postojeći teret koji nosimo. Vjera u Boga dovodi do toga da budemo u dobrom fazonu. Ali, ne treba pričati o svemu tome, treba vjerovati u to, treba iščitavati, biti u dodiru, ne treba da se briše razlika između dobra i zla. Sve to što marketinške agencije preko reklama za život nude, sumnju budi”.
Koliko je čovjek zatočenik svoje sujete?
“Kada pričamo jedni sa drugima, mi se ispovijedamo jedan drugom, znači mi imamo povjerenja – povjerenje da napustiš svoj ego, da ga poništiš, da se predaš bez straha da ćeš biti izigran. Mi živimo u periodu čovječanstva gdje je razočaranje sveprisutno. Koliko puta smo nekog razočarali, koliko puta je nas neko razočarao? Posljednjih 30 godina suočili smo se s nemogućnošću i nemoći da normalno živimo. Ne iznevjeri nas neko tamo daleko, nego onaj pored nas, u koga najviše vjeruješ”.
Ima li nade za nas?
“Čudan je narod postao. Kao pojedinci smo super, a kao narod smo skloni urušavanju, gubimo vrijeme u nečemu što nas onemogućava da pokažemo kvalitet. Mi uvijek pokažemo prvo lošu stranu našeg karaktera, našeg lika i onda nam cio život prolazi u nekom opravdanju. Nemamo kondicije, nemamo istrajnosti, mi smo narod koji lako gubi sebe. Padamo u ruke onih koji bi da nas vode, a sami ne znaju gdje bi da idu. Oni nas boje svojim bedakom i svojim mrakom. Vječito nezreli, ne znamo šta bi sami sa sobom. Gubimo samopoštovanje i prema sebi kao ljudima i prema društvu u kome živimo. Dajemo dobrovoljni pristanak za svoj nestanak, umjesto da radimo za svoje spasenje, da se sabiramo, a ne da se oduzimamo. Ljubav, brate, ljubav”.
