Prije nešto više od mjesec dana iznenadila nas je vijest da se jedan od najpoštovanijih glumaca današnjice Danijel Dej Luis povlači iz svijeta filma.
Vijest u sebi nije sadržala objašnjenje ovakve odluke, što je postupak u skladu sa čitavom karijerom ovog glumca: skroman i dostojanstven.
Kada se pomisli o njegovoj dosadašnjoj karijeri, koja će zvanično biti završena krajem godine kada se premijerno bude emitovao njegov posljednji snimljen film (Phantom Thread u režiji P. T. Andersona), dvije karakteristike koje prve zapadaju za oko jesu činjenica da je on jedini glumac koji je osvojio tri Oskara za najbolju mušku ulogu na engleskom jeziku, dok je druga njegov posvećenički ekscentrični glumački metod koji je često smatran „metodom ludaka“.
U nekoliko rijetkih intervjua koje je davao, jer je smatrao da je štetno po glumca i njegovu vještinu transformacije čak i kad publika sazna koju boju čarapa nosi, a kamoli kada se govori nešto više, govorio je o svom metodu kao važnoj potrazi za svojim ritmom koji može zavisiti od određene nijanse svijetla, boje, ili zvuka.
„Istina je da posao koji napraviš u najboljem slučaju može biti divno i kompleksno fabrikovanje neistine. Što je veća tvoja moć samoobmanjivanja, veća će biti uspješnost neistine. Moj život je posvećen samoobmanjivanju i imam veliki poriv ka tome, to mi pruža najviše užitka i zato ne smijem da se žalim.“
Njegov metod samobomanjivanja iz uloge u ulogu je doživljavao nove pristupe i transformacije, jer Danijel Dej Luis spada u rijetku sortu glumaca koji nikada nisu ponavljali svoje uloge. U ostatku teksta osvrnućemo se na neke od najzanimljivijih priprema ovog glumca.
Bande Njujorka
Kako bi što bolje napravio ulogu Mesara, tokom priprema Danijel Dej Luis je naučio da sređuje meso kao što to rade mesari i da baca svoje noževe kao što to izvode profesionalci u cirkusima. Tokom samog snimanja slušao je Eminema, a pogotovo pjesmu “The way I am” koja ga je dovodila u pogodno mentalno stanje za ulogu.
Jedan od razloga zbog kojih pravi veliki razmak između snimanja filmova je da bi imao dovoljno vremena da zaboravi i ostavi život lika kojeg je igrao. Kako sam kaže u tom procesu postoje periodi velike tuge i potrebe da se ne prestaje prethodno vođeni život, a tome u prilog ide činjenica da nekoliko mjeseci poslije završetka „Bandi Njujorka“ Danijel Dej Luis nije prestajao da govori naglaskom koji je osmislio za ovu ulogu.
Moje lijevo stopalo
U filmu koji mu je donio prvog Oskara Danijel Dej Luis je igrao irskog slikara Kristija Brauna koji je bolovao od cerebralne paralize. Tokom snimanja nije napuštao svoja invalidska kolica i zahtijevao je da ga njegove kolege, odnosno članovi porodice Kristija Brauna, hrane i guraju.
Linkoln
Kako bi prevazišao nivo mimikrije svoju imaginaciju i empatiju usmjerio je na razgledanje fotografija iz perioda Američkog građanskog rata. Za Njujork Tajms je izjavio da ih je posmatrao kao svoj odraz u ogledalu i tako je pokušavao da pogodi ko je ta osoba koja mu uzvraća pogled. Tokom snimanja kolege su mu se obraćale sa Gospodine Predsjedniče, dok je on slao pisma koja je potpisivao Linkolnovim inicijalima.
U ime oca
Kako bi shvatio zbog čega bi neko ko nije kriv potpisao i priznao krivicu za ono što nije počinio, Danijel Dej Luis je proveo tri noći u zatvoru bez hrane i vode, tokom kojih je ispitivan isto kao što je i Geri Konlon bio ispitivan. Kada je govorio o spremanju ovog lika istakao je da je neke probleme moguće riješiti pomoću svoje imaginacije, ali je neke postupke bolje opravdati ako postoji proživljeno praktično opravdanje.
Nepodnošljiva lakoća postojanja
Rad na ovom filmu označio je neuspješnim procesom, jer je sebe smatrao nespremnim za erotsko eksperimentisanje koje je bilo napisano u scenariju, a takođe je i dodao da je korišćenje engleskog sa češkim akcentom samo po sebi nosilo laž i prazninu. Kako bi umio da iznese češki akcenat Daniel Dej Luis je prije filma naučio češki jezik.
Svi ostali filmovi
Teško da se može naći neki film koji ne nosi neku zanimljivost u vezi sa glumačkim procesom.
Treba dodati da je za ulogu Boksera u istoimenom filmu trenirao boks godinu i po dana i došao u formu koja bi mu bez problema mogla obezbijediti boksersku karijeru.
U Posljednjem Mohikancu učio je kako da odere životinju, napravi kanu i napuni pušku dok je u trku – tu istu pušku je sve vrijeme nosio sa sobom. Iako nije praktikovao izolaciju od svojih kolega tokom snimanja filmova, na setu Balade za Džeka i Rouz većinu vremena proveo je u izolaciji, čak i od svoje porodice.
Najljepši doživljaj čovjeka koji na filmu nikad nije isti doživjećete ako pogledate navedene filmove, ali i izostavljenje. Prvo ćete primijetiti razlike u kretanju i govoru, a potom i taj „posebni dio uloge“ do kog je dolazio na najčudnije moguće načine.
