“I dalje otkrivam neke nove nepoznate stvari o sebi što sam mislila da je nemoguće, koračam dalje, nemam više dilemu i znam šta hoću “, kaže Mirjana Karanović, ovogodišnja dobitnica „Dobričinog prstena“, najvećeg glumačkog priznanja koje dodeljuje Udruženje dramskih umjetnika Srbije.
Naravno da Mirjana Karanović nema dilema – i do sada ju je tokom životnog i umjetničkog puta pratila dosljednost u riječi, u stavu, djelu. A nagrada za životno djelo, koja će joj biti uručena krajem januara, jedna je u nizu među kojima su priznanje „Žanka Stokić” za glumačku ličnost koja je svojom stvaralačkom zrelošću obilježila pozorišni i filmski život Srbije, francuski orden viteza umjetnosti i književnosti, četiri godišnje nagrade Jugoslovenskog dramskog pozorišta (JDP), dvije „Zlatne arene“ u Puli….
Ipak, kako kaže, „ova nagrada je različita zato što nije za određenu ulogu nego je za sve, sve što sam radila u profesionalnom životu”.
„U tom smislu ona me, nekako, suočava sa svim tim – šta je to sve iza mene, zbog čega sam ja stigla dovde… Kad dobijem nagradu za ulogu ona je priznanje za određeni napor, dakle, „fokusirana je“ – nagrađuje jedan određeni rezultat. Po tome je ‘Dobričin prsten’ drugačiji“, ističe glumica.
Kako Vi, generalno, doživljavate nagrade, samo kao priznanje ili ima tu još nečeg?
“Nagrade različito znače u različitim periodima života. Svoju prvu, dobila sam sa 15 godina i vjerovatno mi je najviše značila u životu – bila sam amater, to mi je bila prva uloga ikad na sceni i prva nagrada. Igrala sam u pozorištu „Dadov“, bio je Beogradski festival amaterskih pozorišta, a ja sam bila jedna od desetoro nagrađenih glumaca i glumica amatera. To je za mene značilo kao da sam osvojila nešto najfantastičnije na svijetu jer sam prvi put dobila potvrdu od nekih važnih ljudi da sam posebna, da sam dobra tj. odlična u onome što radim i da je to neko primijetio. Shodno tinejdžerskom dobu – puna uobičajenih mladalačkih kompleksa i nesigurnosti – to bila velika podrška u životu i velika sloboda koju sam osvojila.
Kasnije, prva profesionalna nagrada „Zlatna arena“, koju sam sa 22 godine dobila u Puli za Petrijin vijenac, za mene je takođe bila ogromno iznenađenje – ravno dobitku na lutriji ili kao da mi je neko poklonio privatno ostrvo, nešto što je – mislila sam – za mene nemoguće, nedostižno. Sama činjenica da sam ja u Puli i da sam dobila nagradu je bilo potpuno nevjerovatno, na nivou snova… I onda se to dogodilo.
I to je to, blještavilo te nagrade trajalo je dok je trajao festival i malo poslije, i onda sam se vratila u školu. Prosto se ništa nije izmijenilo u mom životu. I dalje sam stanovala kod mame i tate, tražila džeparac od njih, oni su me izdržavali, polagala ispite na Akademiji… Dakle, nagrade su, vremenski, poput vatrometa – dok ga gledate on je lijep, dok to traje. Onda prestaje i tad je gotovo.
Da li radost nagrađivanja i priznanja jenjava godinama rada i života?
“Ne mogu reći da jenjava jer uvijek imate taj „vatromet“, ali on traje koliko traje, ne može sjajiti stalno. Ali, onda nastavite da živite kao i prije, ništa se ne mijenja. Svaka nagrada je lijepa kad je dobijete, ali ukoliko ne shvatite da ne možete živjeti od nagrada – ne mislim u materijalnom smislu, nego u duhovnom, naravno, da se na njih ne možete osloniti – morate uvijek nastaviti da radite dalje… Zato je to jedna kontradiktornost, s jedne strane želite nagrade, a sa druge – one su kratkog vijeka, njihov efekat nije nešto što će vas usrećiti zauvijek. Tako da, volim da budem nagrađena, primijećena, vrednovana, ali isto tako znam da često nisam vrednovana. Umjetnost, to je uvijek izbor nekih ljudi, nije objektivan kao kad se, recimo, nagradi neki trkač pa se jasno vidi da je prvi stigao na cilj. U umjetnosti je sve subjektivno, uvijek je pitanje individualne odluke nekog žirija.
Uvijek ste u svojim životnim stavovima prema svijetu oko Vas, događajima, ratu, politici, stajali dosljedno kao i u svom umjetničkom radu – ulogama, rediteljstvu. Mnogi nisu, pa ni neke Vaše kolege. Da li odvajate umjetničko djelo od ličnosti čovjeka? Recimo, dodjela Nobelove nagrade Peteru Handkeu izazvala je burne reakcije na ovim prostorima, od osuđivanja do veličanja…
“Ne, to je uvijek sve zajedno, samo je pitanje da li možete da prihvatite i jednu i drugu stranu neke osobe. I u ovom slučaju se pokazalo da je izbor individualno pitanje komisije, žirija koji odlučuje o nagradi, stav neke grupe. Onda ostali ljudi prema tome imaju svoj odnos i mišljenje”.
A Vaš stav o novom nobelovcu Handkeu, s obzirom na toliko različitih gledišta?
“Da, vrlo su različita. Mislim da ljudi u Bosni imaju mnogo emotivniji odnos prema tome i to sasvim razumijem, zbog svega što se dešavalo ‘90-tih. I zbog uticaja koji je Milošević imao na tu politiku i na bosanske Srbe i na to šta se dešavalo tih godina i na veze koje su bile sa srpskom politikom, sa ratnim zločinima… Tako da se to sve uvezalo. Lično nemam takav emotivan odnos prema Handkeu, mislim da je njegova podrška Miloševiću bila nekakav zapadni elitizam tipa „ja sam kontraš“, pokušaj da dok svi mrze budeš „ekskluzivan“. Kao što i na drugoj strani, postoje ti tzv. „humanitarci“ po Bosni koji su „veliki donatori“, razne organizacije koje su tamo donosile velike pare, a zapravo ih trošile na ogromne plate zaposlenih u nekim dobrotvornim organizacijama. Ili su puštali da se te pare raspu po džepovima korumpiranih ljudi pri vlasti, a tek manji dio tog novca je, zapravo, upotrijebljen za neke objektivne promjene. Tako mislim da – i u intelektualnom smislu – postoje ti neki ljudi koji su iz udobnosti tih svojih zapadnih kuća, stanova, vila, obilazili ratna područja i obilazili jednu ili drugu stranu, računajući na određeni ekskluzivitet svoje situacije”.
Prošle godine proglašeni ste počasnim građaninom Sarajeva i više puta ponovili da je za vas Sarajevo poseban grad. Zašto Vam je baš Sarajevo posebno? Šta Vas veže za njega u profesionalnom smislu u umjetničkom radu i lično? Kakva je saradnja sa sarajevskim kolegama?
“Sarajevo je poseban grad još od moje mladosti. Od nekih važnih stvari kao što su muzika, filmovi, pa Otac na službenom putu – Kusturica, Nadrealisti, Kemal Monteno, Zdravko Čolić… Cio taj tadašnji duh. Sve to što je stizalo iz Sarajeva je imalo poseban šarm i taj grad je imao specifičnu vitalnost i nešto zaista posebno. Mislim da su Sarajevo i Beograd uvijek bili bliski po toj nekoj duhovnoj energiji, po tome su srodne sredine. Sarajevo nikad nije bilo tako blisko sa Zagrebom koji je imao neku drugu energiju.
Opsadu Sarajeva sam veoma emotivno doživjela. Iako nisam tamo neke jako bliske ljude u smislu rodbine, cijela ta situacija i sve to što se tamo strašno događalo, jako, jako mi je bilo teško. Kad sam, poslije 2000 -te godine, počela da odlazim u Sarajevo i da radim tamo, stekla sam neke ljude koji su mi postali veoma bliski, posebno ekipa iz „Kamernog teatra“ – od Dine Mustafića, Emina Brave, Narcise, Lejle Hodžić, Senada Hodžića, Vedrane Božinović… Ima ih mnogo dragih, pa ovi mlađi glumci Boris Ler, Mirna, Jasmila…To su neki moji ljudi, postoje oni koji su mi baš bliski, sa kojima razgovaram, sa kojima se čujem, sjednem u auto i odem na premijere u Sarajevu. Dosta sam stvarno radila u Sarajevu, sa „Kamernim teatrom“ u predstavi Helverova noć igram već 16 godina, radila sam već nekoliko filmova tamo. Ovdje su me već prozivali kao „muslimansku kurvu“, razni tabloidi su upotrebili tu moju bliskost, banalizujući sve te veze u jeftinu i primitivnu propagandu i opise”.
Da li se, po Vašem mišljenju, Sarajevo vratilo ili se može vratiti onom prvobitnom duhu iz Vaše i naše mladosti, da li takvih šansi ima i u u regionu, Srbiji, Hrvatskoj?
“Ne, na žalost. Sarajevo, kao i ostali gradovi u okruženju, postaju sve gora i gora mjesta. Po svemu. Jer, desnica u cijelom regionu jača i sve je agresivnija u osvajanju svakog prostora. Članovi i simpatizeri nekih stranaka su fasade, iza kojih se kriju netolerantni i korumpirani ljudi u svakom smislu. Mi smo tu, svi povezani u regionu i ne vidim pomake ka boljem. Bosna i Hercegovina je uvijek najviše stradala i najgore prošla i prolazi. Ni sada ne vidim pomake ka boljem.
Srbija i Hrvatska se nekako snađu. Iz Bosne je otišlo najviše mladih i obrazovanih ljudi, prvo za vrijeme rata. Ta je imigracija i to izbjeglištvo počistilo Bosnu od mnogih ljudi koji su eventualno mogli da učine nešto. I danas je taj odlazak sve veći – i oni sami kažu, a za mene je to jedan vrlo tragičan odliv ljudi jer ne znam koje su to snage koje bi još mogle da doprinesu, mislim da se to svodi na vrlo individualan (na)čin. Ono što postoji je, jedino, jedan mentalni i duhovni otpor koji bi se mogao svesti „iza zatvorenih vrata“, kao male duhovne oaze nekih talentovanih ljudi, nekih muzičkih grupa, nekih umjetničkih grupa, malih zajednica, koji održavaju normalnost… Postoje neke grupe, neki talentovani ljudi koji nešto održavaju poput Harisa Pašovića, Jasmile Žbanić… tih divnih ljudi koji nešto rade i to su uglavnom oni koji su su vezani za tlo, za jezik…”.
Doživjeli ste nebrojene napade, uvrede i prijetnje zbog uloga koje su nazivane ‘antisrpskim’, ‘izdajničkim’ i sličnim epitetima iz desničarsko-nacionalističkog vokabulara. Zbog uloge muslimanke Esme koju su silovali srpski vojnici u filmu Grbavica, kao i mnogih drugih rola, bili ste na udaru režimskih tabloida i dijela javnosti. Kako sagledavate Grbavicu i ostale filmove u kojima ste igrali, a u kojima se tiču rata i ratnih zločina?
“Grbavica je jedan duboko human film, suštinski, nije čak ni pitanje da li to neko shvata. Oni koji su ga označili kao antisrpski film – to je samo upotrijebljeno, to je sredstvo. Taj film, zapravo, govori o životu, o pobjedi života nad mržnjom, o tome kako je moguće nastaviti život koji je nastao iz zla. Jer, to dijete nastalo je iz nasilja, to dijete ona nije odbacila bez obzira što je plod nasilja, ona ga je zadržala. I kraj tog filma jeste da ona i ta djevojčica imaju budućnost. Znači – možemo da živimo sa prošlošću. To je ono što taj film govori, da se može živjeti sa prošlošću, ma kako ona strašna bila, jer postoji život koji pobjeđuje zlo, pobjeđuje smrt. Eto, to je jednostavna poruka filma Grbavica”.
Da li ste platili cijenu svojih čvrstih stavova i odnosa prema stvarnosti koja nas okružuje i o kojoj govorite jasno, glasno i bez zadrške?
“Uvijek plaćate cijenu, nema ništa besplatno. Ljudi koji misle da mogu nešto lako da prođu u životu duboko se prevare. Smatram da je uvijek bolje ići svojim putem, biti kakav jeste, a to će te uvijek koštati. Da, platila sam cijenu i plaćam je svaki dan. Ali, ja i zaradim da platim, mislim – imam iz čega da dam, imam „rezerve“ i platiću, i hoću da plaćam. To je cijena mog života, moje slobode, nemam problem sa tim. Mislim da i drugi plaćaju cijenu svog ulizivanja, snishodljivosti i poltronstva. Ja sam onda sračunala šta mi je skuplje – da budem poltron ili ne. I onda sam vidjela da mi je skuplje da budem poltron i odlučila sam da platim cijenu svoje slobode”.
Dobra žena je Vaš rediteljski filmski prvjenac, autorsko djelo. Koliko ste u svoj glavni lik žene – koja se dvoumi da li da ogoli život svog muža ratnog zločinaca – unijeli neki djelić sebe, neke svoje osobine?
“Ona je potpuno različita od mene. Ja sam to i htjela, da vidim stvari iz ugla jedne žene koja je potpuno drugačija od mene. Zato sam ja nju očistila od svake prethodne startne pozicije, kao da se ništa ne dešava. Ona neće da vidi, ona se pravi da se ništa nije desilo, ona samo želi da vodi nekakav pristojan život. Jer, ja mislim i to je moje iskustvo iz ’90-ih, da je ova zemlja prepuna dobrih, pristojnih i čestitih ljudi koji ćute. Njihova krivica ne postoji, ali oni su svejedno odgovorni. Ja sam napravila priču iz te vizure, tako da sam ušla u to puna saosjećanja prema jednoj takvoj ženi. Voljela bih u nekim trenucima da sam takva, odsječena od svega, da ništa ne znam, da ništa ne pratim, da postojim u svom malom svijetu.
Ali, znate, vi ne možete da krijete, to je ono zašto sam ja povezala sa kancerom od kog moja junjakinja obolijeva, jer to je ono što vas, zapravo, izjeda iznutra, nešto što je nevidljivo i nešto što mutira u vama. I onda se to povezalo. To je to – možeš neko vrijeme od sebe da kriješ, da stavljaš pod tepih neke otpatke, ali u nekom trenutku to će početi da smrdi i tada ćeš dići kauč da nađeš crkotinu ispod. I tek tada budeš prisiljen da se odrediš, kao moja junakinja. Da li će sve da negira – i da je bolesna i da umre ili će se suočiti sa tim, da ode na operaciju, da rizikuje, ali da završi sa tim. I to je moj lični stav kao autora na tu temu. Znači, kad se suočiš sa sopstvenim greškama, sa svojom istorijom, kad staneš pred tim i to prihvatiš i onda možeš dalje…”.
Naveli ste, nakon svog prvog autorskog filma, da je za reditelja najvažnije da odgovori na pitanja: ko, gdje, kako, zašto. S obzirom da ste se dokazali kao glumica, sad ostvarili i kao reditelj, bili predavač studentima i najavljujete nove poduhvate. Kako sebe vidite kroz ta pitanja?
“Kako sebe vidim…? Kao osobu koja je u velikoj mjeri stekla svoje samopouzdanje, imam ga sada mnogo više nego kad sam bila mlađa, imam mnogo više inicijative u svom životu, mnogo sam sobom zadovoljnija, imam vrlo ozbiljne planove za budućnost. Znam da imam mnogo manje vremena u budućnosti nego što sam imala u prošlosti, ali svejedno, mislim da će vrijeme koje mi je preostalo u kvalitativnom smislu biti mnogo intenzivnije. I dalje otkrivam neke nove nepoznate stvari o sebi što sam mislila da je nemoguće, koračam dalje, nemam više dilemu i znam šta hoću…”.
