Muzika film i TV umjetnosti se odriču

Dubravka Drakić: Umjetnost je na margini, popularni su političari i zvijezde rijalitija

Foto: Damir Ljaljević

Crnogorsku glumicu Dubravku Drakić upoznali smo kroz niz zanimljivih televizijskih i filmskih projekata, kao što su „Pogled sa Ajfelovog tornja“, „Budva na pjenu od mora“, „Biser Bojane“, „Atomski zdesna“, „Gorčilo“ i „Grudi“.

Birajući uloge koje u velikoj mjeri izražavaju njen snažan habitus i sugestivan i uvjerljiv umjetnički izraz, kako pred kamerama, tako i u teatru, Dubravka širi granice svog umjetničkog djelovanja i sve više postaje dio kvalitetnih regionalnih ostvarenja, pa ćemo je uskoro vidjeti u još jednoj neobičnoj ulozi u seriji „12 riječi“, prenosi 24sedam.rs.

Njeni intervjui nisu toliko česti, jer joj medijska eksponiranost nije imperativ karijere, pa utoliko više priča koja je pred vama ima veću težinu i otkriva mnogo o glumici koja, kako kaže, nikada nije bila „rođena“ glumica.

Sudeći po ostvarenjima u kojima smo vas gledali i autentičnoj ekspresiji u ulogama, čini se da je vaš talenat u podjednakoj mjeri bogat kako svjetlošću, tako i tamom. Koliko taj kontrast čini osnovnu boju vaše glume?

“Trudim se da razvijam stvaralačku maštu, da mi ona bude mjera talenta, jer uprkos ograničenjima, donosi snagu i svježinu u glumačkom izrazu. Uvijek sam se plašila „kalupa”, takav pojednostavljen pristup izboru glumaca za određene uloge pripada anahronom, bajatom odnosu. Tome sam se i sama opirala, rizikujući i igrajući uloge na dramskoj sceni za djecu, sa jednakom strašću kao na večernjoj, u televizijskim i filmskim projektima jednako radosno kao u ispitnim filmovima studenata. Gluma je igra, i ako u mojoj igri ima i svjetlosti i tame, imala sam sreće i mogućnosti da širim igralište, a mislim da i te kako ima još neistraženog prostora”.

Šta je obilježilo Vaš put od trenutka spoznaje da je gluma vaša težnja, preko Fakulteta dramskih umjetnosti na Cetinju, zapaženih uloga na crnogorskim i regionalnim scenama, do velikog platna i malog ekrana?

“Nikada nisam bila „rođena” glumica. Trebalo je vremena da se ohrabrim i priznam da mogu da polažem prijemni ispit, a zatim da osjećaj stida i nelagode prevazilazim uz požrtvovano praćenje profesora tokom studija. Onda sam prihvatila imperativ u glumi da sve što je ljudsko, nije mi strano, pa sam godinama, osim profesionalnog, dodala i životno iskustvo, koje nekad može da pomogne, a nekad i ne. Naći mjeru i izgraditi stabilan odnos prema sebi i svijetu u sasvim nestabilnom društvu i vremenu zahtijeva svakodnevnu borbu u životu”.

Koji ljudi su vas formirali kao glumicu?

“Studentkinja sam prve generacije FDU Cetinje. Te davne 1994. godine klasu su primili profesori Minja Dedić i Boro Stjepanović. Asistent nam je bila Stela Ćetković. To je moj prvi susret sa profesionalnom glumom, moj prvi utisak, a on jeste ključni i odlučujući”.

Prelaskom kojih stepenika ste pobijedili sebe, strahove i slutnje i došli do zasluženog mjesta na umjetničkoj mapi ovih prostora?

“Nisam još stigla do tog stepenika. Pozicije na takvoj mapi su vrlo izmjenljive, zavise od previše faktora, a nekad baš i nisu zaslužene”.

Kakvo iskustvo i lekcije su vam donijeli padovi i neuspjesi? Koliko su boljela oguljena koljena i suze, a zašto su vrijedjeli?

“Suze pročiste i ohrabre za dalje. Da nema pada, teško da bismo znali što je uspon, pa je takva krivulja potpuno prirodna. U našem poslu najviše boli kad znate da ste mogli bolje i više, ali nije se sve sklopilo. A baš se rijetko sve sklopi”.

Iza vas su veliko iskustvo i neosporan uspjeh. Koji njegov segment vam je lično najdraži, koja uloga ili čin umjetnosti?

“Meni je u svakom procesu najdraži period pripreme, traganja, otvaranja, postavljanja bezbroj pitanja, improvizacija… I uvijek mi se čini da se prebrzo odustane od traganja, a već se „pakuje”! Volim predstave koje se dugo igraju, pa se onda razvija i raste premijerno „pakovanje”. To je najveća glumačka radost. Doživjela sam je u ulozi Florens Foster Dženkins, u predstavi „Slasti slave“. Divna podrška kolega, timska igra, partnerski odnos sa Mladenom Nelevićem, neobična sinergija sa publikom. Sklopilo se”,

Čini se da spadate u kategoriju onih glumica koje mogu da iznesu kompleksne uloge životno i iskustveno starijih žena. Kada ste u glumi najviše poništili sebe, a kada u životu?

“Poštujem starost, svi joj težimo, ali nikada sebe ne poništim. Trudim se da se prilagodim ulozi, da razumijem različitosti, prepoznam situaciju. A u životu, mnogo češće, suzdržati se od reakcije na provokacije znači, najčešće, poništiti svoju pravu prirodu zarad nekog dobra”.

Kao pedagogu, koje je vaše osnovno pravilo koje prenosite mladim generacijama u vezi s glumom, a koje u vezi sa životom?

“Nema osnovnog pravila! Kad se položi prijemni počinje novi život, počinje studiranje i razvijanje glumačke ličnosti, a takav složen proces traži hrabrost, strpljenje i upornost. Za početak”!

Da li biti direktor pozorišta znači biti Talija ili Melpomena?

“Znači biti odgovoran za finansije, repertoar i zaposlene, ako izdržite, otprilike četiri godine. Mnogo sam tada naučila, i o sebi, i o drugima”.

U kom pravcu danas ide umjetnost na našim podnebljima?

“Danas je, zbog pandemije izazvane koronavirusom, umjetnost na margini. Od nje se kod nas najbezbolnije odriču, a to je bolna realnost. Političari su popularni, omiljeni i sveprisutni, kao i zvijezde rijalitija i estradne ličnosti. Prisutnost i uvažavanje umjetnika je ekvivalent zdravlja društva, a ovim prostorima trebaće još mnogo godina da zarastu rane”.

Osmijeh i toplina su, čini se, vaš zaštitini znak. Uz njih, stamenost i snaga. Kada su vam pomogle, a kada odmogle?

“Kad pretjeraju”.

Šta vam je Crna Gora dala od svog kamena i mora u karakteru, a kom dijelu tog istog kamena i mora se uvijek vraćate, i zbog čega?

“Živim na moru, radim na planini, odmaram se na jezeru. To je radost i bogatstvo neopisivo. Boravak u prirodi me oplemenjuje”.

Vaš suprug je moreplovac. Koliko je teška uloga Penelope u životu?

“Uloga Penelope je teška na sceni, igrali smo godinama divnu predstavu “Penelopijada“, po tekstu Margaret Atvud, koju je režirala Dragana Varagić. Ne bih nikako voljela da sam Penelopa, a posebno ne da mi je suprug Odisej”!

Kada svojoj ćerki kažete „Ne daj se, Ines“?

“To samo Rade Šerbedžija izgovara sa pravim podtekstom”!

Kojim imenom i osjećanjem nazivate sreću?

“Porodica. Ljubav”.

Čemu se posvećujete kada ste daleko od glume i svega u vezi s poslom?

“Baštovanstvu”.

Šta je izvjesno na profesionalnom planu u budućnosti?

“Serija „12 riječi“ koju smo počeli da snimamo prije početka pandemije, a uskoro završavamo snimanje. Igram Tijanu Stanojević, advokata iz Beograda. Serija obrađuje privredni kriminal na vrlo specifičan način, tako da vjerujem u njenu posebnost u trenutnoj hiperprodukciji TV formata. Jelena Stolica je divna rediteljka, okupila je neočekivanu glumačku ekipu, radili smo u izuzetnoj atmosferi i jedva čekam emitovanje. Radu sa studentima se takođe radujem, kao i povratku repertoarima, koji čekaju od marta”.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Bokaa
Gost
Bokaa

Žena je pronikla neke dubine koje nijesu baš uobičajene za ovu sredinu i da je imala sreću da radi u sredini koja ima jači kulturni milje, bila bi mnogo više vrednovana.
Kompletna dama!

Aj stvarno više
Gost
Aj stvarno više

Znamo svi odlično kakve je dubine pronikla, nego joj te dubine odoše 30. avgusta voljom građana. Da joj nije bilo tih dubina pitanje je da li bi bila pozicionirana kao što je sad i da li bi bila tako sveprisutna.

Istinoljub
Gost
Istinoljub

Ok je glumica, ali ništa specijalno. Nikad neće dostići glumački nivo veličina kao što su Milena Dravić, Seka Sablić, Vesna Trivalić… Nema ona tu količinu talenta i harizme koju imaju pobrojane dive.

Markoni
Gost
Markoni

Amin!

Dula
Gost
Dula

Tako je. Niko ne pominje umjetnost.

Narcis Zgubidan
Gost
Narcis Zgubidan

Veliki umjetnik.

So & TEKILA
Gost
So & TEKILA

balkanci vole patetiku, vračeve i krv.
kakva umjetnost i gluposti.

Komšija
Gost
Komšija

Jedna od najlepših Podgoričanki, dobar čovjek i dobar drug a za glumu ne treba trošiti riječi.

Send this to a friend