Branko Đurić Đuro je od “Nadrealista”, “Audicije” i benda Bombaj štampa prevalio put preko najpoznatijeg reditelja u Sloveniji i uloge u oskarom nagrađenoj “Ničijoj zemlji” do autora najuspješnije stendap predstave u regionu “Đurologija” i dnevničke knjige “Mojih pedeset”.
Pišući jednostavno i iskreno, Đuro je u knjizi zabilježio svoju svakodnevicu, bliskost sa porodicom, emotivne trenutke, ali i sjećanja na protekle dane. Pisao je o svom druženju sa Anđelinom Džoli i rođendanskim poklonima Breda Pita, snimanju filmova u Italiji, odrastanju u Sarajevu i životu u Ljubljani. Svjedočio je o traganju za lakoćom života kojoj ga je, kako kaže, učio očuh Pako.
“Danas imamo ozbiljnu konkurenciju. Sve je (pametnom čovjeku) već samo po sebi presmješno kad gleda TV dnevnik. Nema uopšte potrebe da neko to prerađuje na komičan način, komično je samo po sebi (a i tužno u isto vrijeme)”, kaže Đuro u intervjuu za Novost, komentarišući drugi život sarajevskih “nadrealista”.
“Raspad Evropske unije smo predvidjeli i prije nego što je zvanično nastala. Taj se još nije ostvario. Ostao je još onaj da su Brus Springstin i Brega predsjednici Amerike i Bosne i Hercegovine”, dodaje Đuro.
Sarajevo je postalo neka vrsta mitskog mjesta u priči o raspadu Jugoslavije, a sarajevska ekipa se podijelila na srpsku i bošnjačku. Vi ste pokušali da se ne svrstavate ni na jednu stranu. Jeste li uspjeli u tome?
“Mislim da se prava sarajevska ekipa nikad nije podijelila ni na jedan jedini način, osim na navijače Želje i Sarajeva. Što se tiče moga “svrstavanja”, svrstavam se među one koji misle svojom glavom i ne padaju na folove kojima ih bombarduju oni koji jedini imaju korist od toga”.
Šta je za vas danas Sarajevo? A šta Beograd i Ljubljana?
“Sarajevo je moj rodni grad i on je u meni gdje god da sam. Ljubljana je grad u kojem živim i u kojem imam svoju porodicu. A Beograd, Zagreb, Skoplje, Split, Podgorica su gradovi u kojima imam prijatelje i u kojima sam često, uglavnom zahvaljujući “Đurologiji”, koju još igram tamo. Možda će mi neko zamjeriti, ali moram reći da se u svakom od ovih gradova osjećam kao kod kuće”.
Zanimljiva je anegdota o komšinici koja vas je, kao dijete, učila da strah od doktora razbijate tako što ćete mu psovati majku. Da li zaista mislite da nesreća na ovim prostorima dolazi od toga što smo naučeni da se od straha i nepoznatog branimo napadom?
“Da, u toj priči govorim upravo o tome, o našem čuvenom strahu od nepoznatog i drugačijeg. Ja mislim da bi bilo strašno dosadno kad bi nam sve bilo poznato i (pogotovo) kad bi svi bili isti. Različitost je kvalitet, a ne mana”.
Imate u knjizi rečenicu da su bicikli sve lakši, a ljudi sve teži. Otkud ta težina u ljudima?
“To ne znam. Svako ima svoje probleme i neko se lakše, a neko teže bori s njima. Ne možemo suditi o drugima tako odoka. Bolje je da se zabavimo sobom i svojim problemima, tako ćemo najbolje pomoći i drugima”.
“Kažete da vas je očuh Pako naučio lakoći života. U “Montevideu” glumite Paka, koji je takođe neka vrsta učitelja lakoće. Da li je to posveta očuhu ili slučajnost?
“Nevjerovatna slučajnost, mada vjerujem da ništa nije slučajno. Bjela je već imao ime za taj lik. Ipak taj lik (Pako je bio Hercegovac) je apsolutno posveta mom očuhu i njegovoj nepodnošljivoj lakoći postojanja”.
Otac vam je umro u 21. godini, kada je vama bilo samo godinu dana. Niste imali priliku da ga zapamtite, a njegove slike i pjesme koje je pisao izgorele su u Sarajevu. Da li ste, ipak, uspjeli da za sebe sklopite i sačuvate sliku o njemu?
“Još i danas sklapam taj mozaik iz kamenčića koje skupljam na svakom koraku. Upoznajem ljude koji su ga poznavali, putujući po regionu i po svijetu. Društvene mreže su isto znatno pomogle, jer se ponekad javi neko ko ima neku sliku s njim”.
Blizak vam je budizam, meditirate, vegetarijanac ste, a ljubimac vam je svinja. Niste baš tipičan građanin sa ovih prostora?
“Pa prva reakcije je uvijek – “Bosanac – vegetarijanac?!” Možda trenutno nisam tipičan, ali sam siguran da će u budućnosti biti rijetkost oni koji se hrane mrtvim životinjama. Vjerovatno su se nekad u praistoriji isto tako čudili nekom ko nije jeo ljudsko meso. U fazonu – “Ej, znaš da onaj naš komšija uopšte ne jede ljudetinu?!”
Pišete da volite glumce koji ne mistifikuju svoj poziv. Čini li vam se da u svemu danas ima previše mistifikacije, da se više priča o poslu, nego što se radi?
“Mistifikacija je postala sastavni dio ovog posla. Svjedoci smo nastajanja mase predstava za koje, čini mi se, ni sami autori ne znaju reći šta su htjeli da kažu. Ipak, uvijek se nađe kritičar (ili više njih) koji su oduševljeni “slobodom izraza, energijom kojom predstava zrači, skrivenim metaforama …” i ostalim sredstvima koje “obična publika” ne razumije. Ovoj “običnoj publici” je malo nezgodno što ne razumije pa se ućuti i kaže – “to je sigurno neki viši nivo umjetnosti”. Danas, nažalost, uglavnom imamo samo dvije opcije u umjetnosti – mistifikacija ili najjeftinije podilaženje”.
Ima li u mlađoj generaciji majstora “glume bez znojenja”, kako ste opisali Boru Todorovića? Ili se nekako previše “glumi”?
“Bojim se da je generacija glumaca Bore Todorovića veoma visoko postavila ljetvicu i da skokovi preko nje dugo nisu nikome polazili za rukom. Osjećam da kod mlađih glumaca postoji velika želja da od svake replike koju izgovore pokušavaju da naprave “legendarnu”. To je polazilo za rukom majstorima koji se nisu previše trudili i nisu izgarali u svojoj ambicioznosti. To je toj generaciji davalo taj šarm – “Nesvjesnost svoje veličine”.
