Muzika film i TV

Dušan Kovačević: Sujetni ljudi nisu talentovani ni ostvareni

Foto: Željko Bracanović

Dušan Kovačević slovi za jednog od najboljih i najangažovanijih glumaca u Crnoj Gori. Proslavile su ga komične uloge na televiziji i filmu, ali role na “daskama koje život znače” u Crnogorskom narodnom pozorištu.

Dječački san da postane filmski glumac počeo je da ostvaruje  srednjoj školi kada je počeo da ozbiljnije razmišlja da mu gluma postane profesija, a potom upisuje cetinski FDU.

Pored glume, poznati Podgoričanin režira muzičke spotove, producira, u uživa u roditeljstvu.

Široj publici najpoznatiji si po ulogama u popularnim serijama Budva na pjenu od mora, Dojč caffe i Montevideo, bog te video. Kako su te uloge uticale na razvoj kao glumca i da li su bile zahtjevne?

“Svaka uloga utiče na glumca i na njegov razvojni put, ako on to tako doživi i sa tim stavom krene u proces stvaranja. Znam da se neke kolege neće složiti sa mnom kad kažem da ne postoje male i velike uloge, nego samo dobre i loše. Imamo dobre i loše glumce, a malu ulogu ne treba potcjenjivati jer ma kolika ona bila, iz nje glumac može izvući neko saznanje, iskustvo, istinu, koju možda neće naći u nekoj „velikoj” ulozi. Iako uloge u serijama Budva na pjenu od mora i Montevideo nisu bile velike, kod publike su ostale vrlo zapažene i to mi je najbitnije. Bilo je zaista divno iskustvo raditi sa Milanom Karadžićem i Draganom Bjelogrlićem. Sa Milanom sam radio i svoju prvu ulogu u predstavi Innominato, u kojoj mi je partner bio pokojni legendarni Dragan Nikolić, na šta sam veoma ponosan i čast mi je što mi je karijera počela sa takvim ljudima. Što se tiče Dojč caffea, teško mi je da se posvetim samo jednoj ulozi jer ih imam dvije”.

Odakle uopšte ideja da uđeš u svijet glume?

“Sve je počelo još u srednjoj školi tako što smo imali divnu profesorku književnosti Zoju Bojanić, koja je još tada uvodila interaktivnu nastavu i sa nama pravila recitale, predstave i kratke dramske forme. Gledao sam dosta filmova u tom periodu i želio sam da postanem poznat filmski glumac. Otišao sam na FDU Cetinje i nisam uopšte znao šta treba da se pripremi. I tada sam pratio modne trendove, a bilo je Versace doba – šarena košulja, plave pantalone, cipele visokog sjaja… I primijetio sam da me ljudi čudno gledaju. Nisam bio primljen. Za drugi krug sam se obukao kao i svi kandidati, normalno, naučio pjesmu i – eto, tu sam. Kasnije sam shvatio na kom je nivou kinematografija kod nas, pogotovo u Crnoj Gori, ali je bilo isuviše kasno. Uđe to pod kožu, zavuče se negdje duboko i kad god kreneš da odustaneš, a bilo je takvih trenutaka, vrati te taj žar za igrom, za stvaranjem uloge, za traganjem po sebi i svaki put iznova, za pomjeranjem sopstvenih granica. E, to me održava i dan-danas i nadam se da me neće napustiti, ma koliko bio blizu ili daleko od tog dječačkog sna”.

Šta je u glumačkom pozivu najizazovnije?

“Najveći izazov svakako je sâm proces stvaranja uloge. Naravno, u tome ti pomaže reditelj i uz dobro njegovo vođstvo, a naravno i uz sigurnost partnera i odnos poverenja koji morate izgraditi, stvara se dobra uloga. Zato je i najbitnije sa kim radiš. Razlika između filma i pozorišta je u tome što sa posljednjim danom snimanja ti film ostavljaš u rukama reditelja i montažera, a predstavu reditelj ostavlja tebi i uvijek moraš ispočetka, kao da je prvi put. To uzajamno povjerenje je presudno za kvalitet konačnog proizvoda”.

Jedan si od rijetkih glumaca koji otvoreno i kritički iznosi mišljenje ne samo o crnogorskom mentalitetu već i o glumcima, njihovoj izraženoj sujeti u poslu…

“Svi smo mi sujetni, samo je pitanje ko u kolikoj mjeri to ispoljava. Obično vezujem sujetu za nesigurnost i duhovnu prazninu. Ljudi koji imaju izraženu sujetu nisu naročito talentovani, a nisu ni ostvareni – ni u poslu, ni u životu. Sujeta je lijek za ego, ali otrov za dušu. Ljudi najviše vole da gledaju kad je nekome povrijeđena sujeta: kako se ponaša, kako se svađa sa drugima. E dotle smo došli kao društvo: da hranimo ego, da njegujemo prazninu i taštinu, da ubijamo dušu”.

Da li ste samokritični i koliko slušate sebe, a koliko mišljenja drugih, kada je glumački posao u pitanju?

“Samokritičan sam svakako. Mislim da svaki homo sapiens mora razviti veliku dozu samokritike ukoliko želi da svojim radom ostavi neki trag, mada to zavisi i od prirode posla kojim se čovjek bavi, kao i od same ambicije. Nikada nisam do kraja zadovoljan svojim radom, bilo da je riječ o ulozi, bilo kad sam sa druge strane kamere. Na televiziji i na filmu obično ne volim da se gledam jer se uvijek iznerviram kad vidim šta i kako sam sve mogao bolje, ali tada je kasno. U pozorištu mi mogućnost da popravim pružaju reprize, i zato kažem da je premijera ubjedljivo najgore izvođenje predstave. Tek poslije premijere predstava počinje da sazrijeva kako sazreva u tebi, a i ti u njoj”.

Kakvu ulogu priželjkuješ?

“Nemam neku pasiju prema određenoj ulozi. Volim klasike u pozorištu, ruske pisce, Šekspira… Igrao sam nekoliko likova iz djela svjetskih klasika, ali možda zbog izgleda, ili možda zato što me reditelji ne vide na način na koji ja sebe vidim unutra, jer je ipak fizički izgled ono primarno, ne dobijam često takve prilike. U pozorištu igram širok dijapazon uloga i mogu reći da sam zaista imao sreću i ponosan sam što sam dobijao tako različite uloge jer mislim da sam bolje i više sazreo kao glumac. Na filmu obično igram ili neke kriminalce ili policajce. Želim jednu kompletnu ulogu. Slojevitu, kompleksnu, sa širokim dijapazonom radnji i emocija”.

Kako se snalaziš u ulozi oca?

“Odlično. David, stariji sin, ima četiri godine i sa njim sam više u raznim akcijama, kad god sam u Podgorici, a Dario ima pet mjeseci i on je trenutno fokusiran na majku jer mu ja nisam naročito interesantan pošto ga ne hranim… Ali ga zato kupam. Pokušavam da provodim što više vremena sa njima, da im budem uzor, da ih učim pravim vrijednostima, onima kojima su mene učili moji roditelji, i njihova majka mi u tome zaista dosta pomaže”.

Koliko se sa roditeljstvom život promijenio i da li uspevaš da ga uskladiš sa glumačkim poslom?

“Na sreću, imam suprugu koja me razumije i podržava u svemu što radim i na tome sam vrlo zahvalan. Moj posao podrazumijeva često odsustvo iz kuće, putovanja, pa u nekim slučajevima i potpunu opsjednutost, jer volim da budem do kraja u svemu što radim i da dam sve od sebe. Sa druge strane, moram postići i porodične obaveze, koje su na prvom mjestu, ali zasad dobro plivam. Pored glume bavim se još nekim stvarima – produciram, režiram muzičke spotove ili neke kratke reklame ili filmove, ali nemam pretenziju da se bavim režijom, bar zasada”.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Milodarka
Gost
Milodarka

Hajde, recite mi, kad ste viđeli Ivanu Mrvaljević, Aleksandra Radulovića, Branku Femić, Anu Vujošević ili ovog lika… da glume u filmu ili seriji nekog režisera koji nije iz CG?

Kandit
Gost
Kandit

Crnogorski glumci su specifična kategorija. Sredi im neko da upadnu na taj kurs na Cetinju, to čas prije “omunje”, onda se po diplomiranju hvataju veze da se uvale u CNP i da primaju mjesečnu platu za one (uglavnom) mediokritetske predstave. Rijetko prolaze na audicijama u regionu (đe ne mogu uloge da im se “srede” preko veze), što najbolje govori o… Više »

Hmmmmmm
Gost
Hmmmmmm

Sjitra kad te ne bude, niko te se neće ni sjećati.
Loš glumac. Instant glumac. Ali i gori su se promovisali pa možeš i ti!

Riki Martin
Gost
Riki Martin

Hocemo mi te ga volimo, sram vas billo

gost
Gost
gost

A ja mislio onaj Dusan Kovacevic…

Roro
Gost
Roro

Junoša Dpsov.

hm...
Gost
hm...

Najpoznatiji je on sa bilborda dps-a.pih…to glumac???poltroncina zadnja,sramota za profesiju.
i on i popovic i ostali…”glumci”za saku dolara…
no kad sve prodje i njih ce ka svo smece zajedno sa istrosenim toalet papirim voda na jedno mjesto ponijeti…

Send this to a friend