“Radila sam u sapunicama, noćnom televizijskom šou, u regionalnom teatru, na of-Brodveju i tek sa 29 godina počela da dobijam uloge koje se mogu smatrati ozbiljnim. Kasno sam počela, ali sam brzo napredovala (smijeh). I čini se da sam nadoknadila sva kašnjenja. A znate kako? Marljivo sam radila. Uvijek sam bila marljiva, kaže američka crvenokosa ljepotica Džulijana Mur.
Poslije kratkog filma u kojem su bile sabrane sve njene uloge srećnih i nesrećnih, smiješnih i tragičnih, ratobornih i miroljubivih, zaljubljenih ili hladnokrvnih žena, a bilo je više od 75 takvih uloga za 30 godina njene plodne i izazovne glumačke karijere, holivudskoj zvijezdi, oskarovki (za rolu u filmu „I dalje Alis“), njen češki kolega, glumac i profesor Jirži Bartoška, inače višedecenijski predsednik festivala u Karlovim Varima uručio je „Kristalni globus“ za izuzetan doprinos svjetskom filmu
Koliko je važan taj lični prostor prilikom donošenja vaših, čini se, veoma pragmatičnih odluka pri izboru filmskih uloga?
“Uvijek je potreban taj mali prostor za odlučivanje i tu se ne razlikujem od ostalih ljudi. Svima nama je potrebno da budemo ponekad sami sa sobom. U početku karijere nije mi bilo mnogo stalo do toga šta radim, jer sam razmišljala samo o tome da dobijem posao i da od njega mogu da živim. Moj prvi plaćeni glumački posao bio je u jednoj sapunici i zbog toga sam bila srećna. Kasnije sam naučila da je uvijek postojala i da će uvijek postojati razlika između filmskog biznisa i uloga koje želite da igrate, i te dvije stvari ne treba miješati. Oduvijek sam smatrala da je moja odgovornost da tražim filmove koji će biti ekonomski isplativi. S iskustvom i godinama, a ne želeći da upadnem u ponavljanje uloga, počela sam da razvijam materijale za sebe i igram role krojene po mojoj mjeri. I djecu učim odgovornosti za izbore i u životu i u karijeri, jer od njihovih izbora neće zavisiti samo oni, već i njihove porodice jednog dana”.
Postoji li istinska razlika između komercijalnog i ličnog filma?
“Mogu samo da kažem da su moja najbolja iskustva s filmskim stvaraocima koji snimaju priče o osobama koje odražavaju ko smo, priče o prirodi odnosa među ljudima”.
Jesu li primjeri za to filmovi poput „Velikog Lebovskog“, „Noći bugija“, „Daleko od raja“ i „Magnolija“?
“Jesu. Pol Anderson je napisao djelove „Noći bugija“ („Kralj pornića“) i „Magnolije“ imajući mene u vidu, a i Tod Hejns je mislio na mene pišući scenario za „Daleko od raja“. Ne znam šta tačno znači kada ljudi kažu da su napisali nešto za vas, ili imajući vas na umu, a ponekada je dobro to i ne znati. Jer mora da postoji doza napetosti između onoga što mislite da neko želi i onoga što radite. Smatram da su tada bolji rezultati”.
Jeste li umjeli da učite na sopstvenim greškama?
“Obično ništa ne naučimo iz sopstvenih grešaka sve dok ih naša djeca ne otkriju”.
Kako gledate na prikazivanje ljudske nesreće na velikom ekranu?
“U tome je drama, zar ne, jer svi srećni ljudi su slični. Igrala sam u mnogo domaćih drama i to je ponekad povlačilo i neku vrstu nesreće ili nevolje i to ne samo u ljubavnim vezama. Takvi filmovi ponekad izazovu kod gledaoca svojevrsno lično pročišćenje i to je onda dobro”.
Osim rada na filmu i u pozorištu pokazali ste se i kao veoma uspješan pisac knjiga za djecu-
“Na to sam posebno ponosna, iako je sve počelo sasvim spontano kada sam rodila ćerku. I njoj sam, baš kao i sinu, uvijek čitala bajke, a poslije i izmišljala priče dok sam ih uspavljivala. Od tih mojih priča inspirisanih uspomenama iz mog djetinjstva nastale su već tri knjige, među kojima je mojoj ćerki još uvijek najdraža ona prva – „Pjegava jagoda“”.
Mnogo lijepa žena!