Muzika film i TV

Fikseri: Oni su zakopavali sve afere i skandale starog Holivuda

U zlatno doba Holivuda nije važila krilatica “svaka reklama je dobra reklama”.

Telefon Hauarda Striklinga je mogao da zazvoni u bilo koje doba, on bi se uvijek javio. Na drugoj strani žice je mogla biti Džin Harlou, u panici da je zatrudnila sa Vilijemom Pauelom. Takođe, nije bilo isključeno da će ga pozvati čovjek iz obezbjeđenja da ga obavijesti kako je na silu odvukao ratobornog Spensera Trejsija iz još jednog bara. Jednom je to bila Marlen Ditrih, rastrojena nakon što je otkrila tijelo Džona Gilberta.

Kao šef dijela onoga što bi se danas moglo nazvati odnosima sa javnošću, Strikling je “rješavao” sve afere koje su potencijalno mogle naškoditi zvijezdama MGM studija.

Više od 30 godina, zajedno sa generalnim direktorom i producentom Edijem Maniksom, radio je na tome da očuva pažljivo birane, ugledne imidže koje je MGM studio gradio za svaku od svojih zvijezda. To je značilo da se skandali po svaku cijenu drže dalje od novinara, a ako bi nešto “procurilo”, pobrinuli bi se da te priče nestanu.

Edi Maniks

Strikling i Maniks su bili neobičan tim. Maniks, kriminalac sa bliskim vezama sa mafijom, koji je u filmske vode dospio dok je radio na gradilištu za rusku braću Šenk, koji su imali umiješane prste u sve i svašta, a između ostalog i u lanac bioskopskih sala. (Lik Edija Maniksa se pojavljuje u filmu “Hail, Caesar!” filmu braće Koen iz 2016. godine.) Strikling je sa druge strane bio gizdavi “bivši novinar”, koji se 1919. godine prebacio na odnose sa javnošću za MGM. Ipak, nasilni Maniks i kicoš Strikling su bili odličan par kada je trebalo ugušiti naslove tabloidskih izdanja željnih bilo kakvog skandala.

Kada su se Džin Harlou, Džudi Garland, Lana Tarner i bezbroj drugih glumica našle u nebranom grožđu zvanom vanbračna trudnoća, ovaj par “fiksera” im je na brzinu sredio prekid trudnoće. Sve se, naravno, radilo pod velom lažnih imena i lažnih oboljenja. Tako je Dženet Mekdonald imala “upalu uva”.

Svjestan alkoholizma i prijeke naravi Spensera Trejsija, Strikling​ je zaposlio kompletan medicinski tim, takozvanu “Trejsi posadu”, koju su činili vozač, ljekar i četiri “poslužitelja”, koji su zapravo predstavljali mješavinu čuvara i obezbjeđenja.

Nils Asther i Vivan Dankan

Međutim, znalo bi se desiti da naiđu na zvijezdu koja nije bila spremna na saradnju sa “čuvarima ugleda”, koji tada nisu bili nimalo brižni i bez problema bi ih gurnuli u provaliju skandala, tabloidskih novina i uništenog ugleda.

Kada je glumac Nils Aster odbio da nastavi da održava lažni brak sa Vivijan Dankan, zvijezdom vodvilja, Strikling je dao zeleno svijetlo da se napiše članak u kom se postavlja pitanje zbog čega Aster ne živi sa svojom suprugom i djetetom, a ujedno se snažno nagovještava da razlog za to nisu veze sa drugim ženama. Aster je ubrzo dobio otkaz.

Ipak, možda najmaštovitiji primjer posla kojim se ovaj dvojac bavio bio je kada je Loreta Jang usvojila rođenu ćerku, Džudi Luis. Naime, u toku snimanja filma “Zov divljine”, 1935. godine, Jang je zatrudnila sa kolegom Klarkom Gejblom. U to vrijeme on je bio oženjen drugom od pet žena sa kojima je bio u braku, a odnos, navodno, nije bio dobrovoljan.

Jang je bila pobožna, te je odbila da abortira. Zbog toga je Strikling stavio u izolaciju, a na novinarska pitanja o njenom prebivalištu ispričao je da je na odmoru, zatim da je bolesna, a kada je novinarska histerija dostigla vrhunac jer se Jang nije pojavila na sestrinom vjenčanju, Strikling je organizovao intervju između Jangove i novinara kog je smatrao za prijatelja, dok je ona bila u devetom mjesecu trudnoće.

Jangova je tokom cijelog intervjua ostala da leži u krevetu, sa strateški raspoređenim jastučićima oko nje. Medicinska sestra koju je angažovao sam Strikling je više puta ušla kako bi promijenila lažnu infuziju, inače uzetu sa snimanja nekog filma.

Klark Gejbl i Loreta Jang

Nakon što se porodila, točkići su se zavrtjeli punom parom, pa je djevojčica neko vrijeme provela u Venis Biču, a potom data u sirotište. Godinu dana kasnije, Jangova je objavila da ima namjeru da usvoji dvoje siročića. U potpuno neočekivanom razvoju događaja, kako je objasnila, pojavila se biološka majka nepostojećeg djeteta i usvajanje je propalo. Ipak, usvojila je djevojčicu i tako dobila nazad dijete koje je rodila.

Dvojac iz MGM studija je isplanirao svaki korak ove zamršene priče, a Jangova se njihove verzije događaja držala sve do kraja života. Istinu je otkrila samo svojoj ćerki 1966. godine, a svijetu je obznanila posthumno u autobiografiji koja je objavljena 2000. godine.

U ovom slučaju, Maniks i Strikling su tehnički radili u najboljem interesu Jangove, ali dvojac nije prezao od brutalnih prestupa kako bi zaštitio studio.

Patriša Daglas nije bila poznata kao Loreta Jang niti je imala namjeru to da postane. Kako je Dejvid Sten naveo u magazinu “Vanity Fair”, mlada plesačica “nije pila, izlazila ni sanjala o filmskoj slavi”. Ali, ona jeste nastupila u nekoliko mjuzikala za Warner Brothers i Columbia Pictures, preko kojih je saznala za audiciju MGM studija 1937. godine. Prijavila se misleći da se radi o još jednoj plesnoj ulozi, a ispostavilo se da se radi o žurci.

Hauard Strikland (drugi sa desne strane) sa Grir Garson, Frenkom Sinatrom i Luelom Parsons

Žurka je bila dio petodnevne konvencije na kojoj se slavio veliki uspjeh koji je studio postigao te godine. Prema rasporedu konvencije do kog je došao “Vanity Fair”, ovaj događaj je bio zamišljen kao “zabava priređena samo za muškarce, pastuve, gdje će se igrati divljeg zapada i gdje će muškarci biti muškarci”. Žurka se odvijala u vrijeme kada su muškarci​ već pili puna tri dana.

Kada je Daglasova stigla na “ranč”, skupa sa 120 drugih plesačica obučenih u majušne “cowgirl” kostime, shvatila je da je dovedena da bude zabavljačica pijanih i raskalašnih biznismena, od kojih je jedan bio posebno zainteresovan za nju.

Pažnja Dejvida Rosa Daglasovoj nije prijala od samog početka, te je pokušala da ga se otarasi tako što se zaključala u kupatilo. Kada je pokušala da se vrati na žurku, on i još jedan muškarac su je, prema njenom sjećanju, ščepali i na silu joj sipali alkohol niz grlo. Uspjela je da se oslobodi i da otetura vani da povrati. Ros je tu našao, odvukao je u svoj automobil i tamo je silovao.

Daglasova je odvedena u bolnicu, gdje ju je pregledao potkupljeni ljekar. Nijedan od policajaca koji su prisustvovali zabavi nije napravio zapisnik. Ipak, nepokolebana, uložila je žalbu protiv Rosa i svoju priču iznijela u javnost.

Patriša Daglas

Maniks, koji je i sam bio na zabavi, skočio je u odbranu studija. Sistematski je ucjenjivao potencijalne svjedoke i tjerao ih da kleveću Daglasovu. Predstavljena je kao raskalašna lažljivica, uprkos činjenici da nikada nije pila. Svjedoci koji su ranije davali izjave u njenu korist, nisu željeli da ih ponove na sudu. Krivična tužba je tako propala, a MGM je uspio da odugovlači građansku tužbu koju je podnijela protiv Maniksa. Pokušala je još jednom, kada ju je izdao njen advokat, te je njena priča decenijama ostala pometena pod tepih istorije.

Kasnije, kada bi Maniksu neko spomenuo Daglasovu, navodno se šalio i izjavljivao da su “naručili njeno ubistvo”.

Striklingovi i Maniksovi dani “čuvara ugleda” završili su se tokom šezdesetih, kada je dotadašnji sistem studija već krenuo u sunovrat. Pravi nasljednik nije nikada zauzeo njihovo mjesto. Posao tradicionalnog “fiksera” više nije imao smisla, jer je i tradicionalni studio, u čijem su se vlasništvu glumci nalazili, prestao da postoji.

Mnoge priče su ostale zapetljane u gustu mrežu koju je mračni dvojac pleo oko svojih zvijezda, ali ako su djela ikakav pokazatelj, onda su “fikseri”, a ne filmadžije, oni koji su smislili najuvrnutije priče iz doba zlatnog Holivuda.

Send this to a friend