Goran Bregović: Muzika nema snagu da promijeni svijet

Uspjeh albuma “Tri pisma iz Sarajeva” Gorana Bregovića, koji je objavljen prije dva mjeseca i najprodavaniji je u Americi na digitalnim servisima “Ajtjunsu” i “Amazonu”, iznenadio je proslavljenog kompozitora. Brega nam albumom poručuje da moramo da naučimo da živimo zajedno i poštujemo različitosti, a na pitanje ima li muzika snagu da promijeni svijet ili je to samo Sizifov posao, vođa “Orkestra za svadbe i sahrane” i nekada najveće jugoslovenske rok grupe “Bijelo dugme”, za “Novosti”, kaže:

“Vjerovatno najveći posao koji čeka čovječanstvo u 21. vijeku je da nauči da živi zajedno. Istorija nam govori da se to rješavalo tako da ubiješ onog koji je različit. U 21. vijeku to neće biti moguće, moraćemo da naučimo da živimo zajedno. To je dugačak put ka boljem svijetu koji treba da se osvijetli i svi palimo mala svijetla kako bismo to uradili. I vi kao novinar, i ja kao kompozitor, učitelj u školi, policajac na ulici… Muzika, naravno, nema snagu da promijeni svijet. Ja sam kompozitor i sve što je nezamislivo u politici i u religiji, meni je lako, da spojim sve zajedno, a da zvuči harmonično. Naravno da je utopijski misliti da će svijet jednog dana biti onakav kakvim ga kompozitori zamišljaju, kao u muzičkoj partituri, da budu u skladu i duboke i visoke note, i kratke i duge. To je utopija, ali kako bi izgledao ovaj svijet da se kroz istoriju nije kretao od utopije do utopije?”.

Bregović naglašava da bi mu bilo drago da je album bilo kog muzičara sa ovih prostora uspio da se “progura” malo u Americi i dodaje da su dobrom prodajom “Tri pisma iz Sarajeva” zatečeni ne samo on, već i njegov izdavač “Univerzal”:

“Prvi put se desilo da jedno moje izdanje ima galopirajuću osobinu. Ja ne prodajem ploče brzo, već dugo i sporo, jer nemam ništa od tih modernih metoda predstavljanja muzike. Ne snimam spotove, ne gostujem na televiziji, meni treba tri-četiri godine da obiđem svijet i predstavim novu ploču”.

Prije mjesec dana “Njujork tajms” je objavio knjigu španskog ilustratora Rikarda Kavola “101 umjetnik koga morate čuti prije nego što umrete”, u kojoj se Brega našao rame uz rame sa Mocartom, “Bitlsima”, Elvisom Prislijem, Bahom…

Koliko mu prijaju svrstavanja uz takve velikane

“Kad dolazite iz male kulture kakva je naša, pomislite da se desilo čudo, što i jeste, kad “Njujork tajms” objavi knjigu u kojoj je i neko sa Balkana. Uhvatim se ponekad kako uživam u tom čudu”.

Beogradska publika će prvi put uživo čuti “Tri pisma iz Sarajeva” na koncertu u “Štark areni” u decembru. Mada je on već mnogo puta izvođen u svijetu, Bregi je, kaže, više stalo da ga izvodi ovdje, nego bilo gdje drugo.

“Ja sad pišem dobro, bolje nego ikad i radujem se što ću imati priliku da “Tri pisma iz Sarajeva” izvedem u decembru sa Simfonijskim orkestrom RTS. Koncert je pisan za violine koje se sviraju na tri načina – hrišćanski, klecmer i orijentalni. Sarajevo mi danas izgleda više kao metafora nego ime za grad, jer smo tu vidjeli da dobre komšije danas-sjutra mogu da pucaju jedni na druge samo zato što su različitih vjera. Sarajevo mi izgleda kao adresa sa koje treba poslati takva tri pisma, u kojima se govori da, kao i u muzici, bez obzira na to što sviramo violinu na različit način ili živimo različito, što su nam religije i kulture drugačije, da muzika može biti skladna, kao možda i ovaj svijet, bez obzira na to što je toliko različit”.

A, kako Bregi izgleda Beograd, kada, recimo, dolazi u prijestonicu avionom “Er Srbije”, koji nosi njegovo ime?

“Uvijek me raduje kad dođem u prijestonicu. I iznova se prijatno iznenadim kako je uhvatio korak sa svjetskim metropolama. Na sve strane su kranovi. Beograd se zida, raste, biva sve ljepši i uređeniji. Pored Save nema više onog groblja vozova. Tu niče “Beograd na vodi” kao simbol nekog novog i, nadam se, srećnijeg vremena”, zaključuje svoju priču muzički globtroter.

Na opasku da li bi svijet bio bolji da ga vode žene, Bregović odgovara:

“Pada mi na pamet da bi ovih nekoliko hiljada godina civilizacije koju vode muškarci, možda izgledale sasvim drugačije da su je vodile žene. Možda bi nekako uspjele, kao što uspijevaju u svojoj kuhinji, da stvari urede. Da u skladu budu i hladno i toplo, i kisjelo i slatko, i ljuto i slano. Na primjer, predsjednica moje opštine Savski vijenac Irena Vujović je, kada je došla na funkciju, išla po komšiluku da nas sve upozna. Imam atelje na Senjaku, dobro pamtim da prije nje to niko nije uradio. Fasinirala me njena želja da uradi nešto korisno za sve nas”.