“Hiroshima mon amour” ili u prevodu “Hirošima, ljubavi moja”, je jedno od najuticajnijih djela u istoriji filma. Nastao je 1959. godine, a nagradu za najbolji scenario je dobio u Njujorku i u Kanu. Film je rađen po romanu Margerit Diras, francuske književnice i režiserke, a režirao ga je Alen Rene.
Alen Rene je snimio 18 dugometražnih filmova od kojih su pored „Hiroshima mon amour“, među najpoznatijima još i „Prošle godine u Marijenbadu“ (1961). Smatran je jednim od glavnih predstavnika tzv. „novog talasa“ zajedno sa Robertom Roselinijem, Ingmarom Bergmanom i Mikelanđelom Antonionijem.
Francuski „novi talas“ nastaje između 1950. i 1960. godine, a odlikuje ga ponajviše eskperimentisanje sa novim oblicima stvaranja u filmu, gdje su centar pažnje društvena pitanja. Rene je tako u “Hiroshima mon amour” objedinio politički i istorijski kontekst Japana i perioda nakon bačenih atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki, sa ljubavlju dvoje ljudi i preplitanju njihovih različitih sudbina. On je takođe poznat po tome da u svojim djelima obrađuje razne teme poput istorije, sjećanja, političkog angažmana, umjetnosti i smrti.
Hiroshima mon amour – spoj tragičnosti i ljepote kroz sjećanja
Film počinje prikazom slika nakon pada dvije atomske bombe 1945. godine na Hirošimu i Nagasaki, u Drugom svjetskom ratu. Uz slike ide samo naracija naizmjenično muškarca i žene, koji izgovaraju:
„Nijesi vidjela ništa u Hirošimi. Ništa“. Zatim žena nastavlja: „Vidjela sam sve. Vidjela sam bolnicu..sigurna sam. Kako sam mogla da ne vidim to sve?“
Slika bolnica i ljudske tragedije u filmu pojačavaju efekat ovih riječi.
Kroz cio početak filma, dramatizacija riječi se ostvaruje kroz slike katastrofičnih posljedica atomske bombe. Ali, istovremeno tekst koji ovo dvoje naratora izgovaraju ima takođe notu romantičnosti i nostalgije.
„Vidjela sam preživjele, i nerođenu djecu unutar ženskih stomaka. Vidjela sam strpljenje, nevinost i skromnost preživjelih da se prilagode svojoj toliko nepravednoj sudbini da mašta ostaje ućutkana. Žene su rizikovale da rađaju djecu, čudovišta, ali život ide dalje. Muškarci su ostali sterilni..ali život ide dalje. Kiša stvara paniku, kiša pepela po vodi Pacifika. Pacifik postaje mrtav, kao i njegovi pecaroši. Hrana postaje objekat straha. Cio grad postaje bijesan. Ali, na koga da budu bijesni? Protiv koga da ustanu? Kao i ti, ja pamtim.“
Glavni ženski lik u filmu tumači Emanuela Riva, francuska glumica, dok mušku ulogu igra japanski glumac Eiji Okada. Riva je u filmu takođe glumica koja dolazi u Hirošimu radi snimanja filma. Tu upoznaje Okadu, i njihova priča kreće da se razvija preko noći.
Upoznaju jedno drugo kroz prepričavanje svojih teških životnih događaja. Sjećanje je ono što im je zajedničko, iako su im životi različiti.
“Kao i ti, borim se da ne zaboravim. Kao i ti, ja zaboravljam. Kao i ti, čeznem za sjećanjem iza utjehe, sjećanjem sjenki i kamena. Kao i ti…zaboravljam”.
Nakon provedene noći zajedno, sljedeći dan je vrijeme za rastanak. Borba između racionalnosti i emotivne probuđenosti opisuje ovaj drugi dio filma. Njihova nesvakidašnja zainteresovanost jedno za drugo, kao i povezanost budi bujicu emocija kod gledaoca.
Tragičnost jednog grada Rene vezuje za tragičnost jednog života. Njihovom komparacijom i vezom kroz sjećanja razvija ljepotu. Ali da bi se došlo do te ljepote jednog međuljudskog odnosa, neophodan je prolazak kroz burna i traumatična iskustva, i njihovo prevazilaženje međusobnom podrškom.
„ Tek počinjem da te upoznajem, i od hiljadu stvari u tvom životu, izabrao sam Never (grad u kojem je ženski lik rođena). Nekako shvatam da sam te tamo skoro izgubio..i rizikovao da te nikada više ne sretnem. Nekako shvatam da je to bilo tamo…da si tamo postala osoba onakva kakva si danas.“
Iako dva lika u ovom filmu nijesu dijelila zajedničku prošlost, kroz razgovor koji je centralni dio filma, oni pronalaze sličnosti i stvaraju sliku sadašnjosti na osnovu njihove prošlosti. Stvaraju romansu iz bolnih iskustava, i sve vrijeme boreći se sa nezaboravom, odlučuju da se ipak ne prepuste takvom riziku. Odlučuju da ostanu zajedno, kako ne bi morali da se sjećaju zajedničkih trenutaka, već da ih zajedno stvaraju.
