Muzika film i TV

Hvala autorima Černobilja što su nam na kraju ipak dali nadu

Posljednja epizoda “Černobilja” proganja, ali je uspjela da ponudi trunku nade.

Autori filmova i serija u posljednje vrijeme imaju tendenciju da svoj ego vrlo tendenciozno upletu u ono što gledamo. Ja sam genijalan, moja priča je genijalna, vidi, vidi, evo likova koji su pomjereni, ludi, ubaciću i red distopije, ubiću glavnog junaka… I u poplavi svega toga “neobičnog” pojavi se mračan, težak, gotovo dokumentaran “Černobilj” koji nisu napravili Rusi, pa se automatski kreće s predrasudom.

Ipak, bilo je dovoljno bilo odgledati prve dvije epizode i odbaciti sve sumnje, a poslije finalne epizode je postalo evidentno da bi razni svjetski autori trebalo više da se posvete realnim temama, možda istoriji – ozbiljno, posvećeno, tačno, ali uz ono što te kao gledaoca vozi – dobro vođenu priču i maestralnu podjelu.

Reditelj Johan Renk i scenarista Kreg Mejzin kroz “Černobilj” provlače preciznost i poetiku Andreja Tarkovskog, a ni finalna epizoda nije bila izuzetak.

Počinje sporim kadrovima suncem okupanog Pripjata. Parovi sjede u parku, djeca se igraju na igralištu. Ljudmila Ignjatenko se osmjehuje suprugu Vasiliju koji se igra s komšijskom djecom. I onda se odmotava završnica koja se svodi na pitanje – da li Valerij Legasov može da kaže jedinu istinu? Kada vidimo da može, i ako znamo da je izvršio samoubistvo, postavljamo sebi veće, filozofsko pitanje – da li istina uvijek treba da se kaže, bez obzira na cijenu?

Koje upozorenje serija šalje novim generacijama koje nisu bile ni rođene u vrijeme Černobiljske katastrofe? Pa, tu je činjenica da danas širom svijeta radi 454 nuklearnih reaktora, a 54 je u izgradnji u 16 država! Možda bi baš zato djeci trebalo puštati “Černobilj” u školama.

U vremenu svjetskog nacionalističkog autoritarizma ovo zvuči zastrašujuće. Da ne pominjemo nepredvidive promjene vremena i seizmičke turbulencije koje zahvaljujući klimatskim promjenama postaju sve strašnije i učestalije. Ne smijemo zaboraviti na katastrofu u Fukušimi…

Neki ljudi koji su žrtovali živote da bismo danas znali istinu sigurno bi željeli da se probudimo.”Černobilj” odaje poštu 600.000 ljudi od kojih mnogima ne znamo ni ime, koji su spasili milione života. Kao što je Tarkovski u “Stalkeru” predvidio katastrofu, Renk i Mejzin su priče glavnih likova preusmjerili na detalje na prvi pogled slučajne.

Nadu koju su nam ponudili u finalu najbolje oslikava kadar male gusjenice koja puzi po Borisu Šerbini i on, znajući da će uskoro umrijeti, izgovara: “Ahhh, kako je lijepa!” To je ujedno i najjača poruka koju na kraju šalje “Černobilj” – usred nezamislivog užasa, tragedije i propadanja, priroda uvijek ima moć da se obnovi.

Send this to a friend