Muzika film i TV

Irfan Mensur: Nisam umjetnik, već kulturni radnik

Irfan Mensur je legenda jugoslovenskog glumišta. Pored nezaboravnih rola u filmovima “Pas koji je voleo vozove”, “Sarajevski atentat”, “Čuvar plaže u zimskom periodu”, “Nacionalna klasa”, “Pogled s Ajfelovog tornja”, i serijama “Pozorište u kući”, “Otpisani”, “Jelena”, postavio je na scenu više od dvadeset naslova kao reditelj. Oprobao se i kao TV voditelj, a ovih dana gledamo kako nastaje nova glumačka zvijezda, njegov sin Pavle koji igra u seriji “Pogrešan čovjek” na TV Prva.

Zašto kažete za sebe da ste kulturni radnik, a ne umjetnik?

“Veliko poštovanje imam prema riječi umjetnik. Ljudi koji se bave kreativnim poslom vrlo lako je prisvajaju, ali to ne može biti zvanje, niti prefiks imenu. Čovjek može biti glumac, slikar, muzičar po profesiji, a da li će se približiti umjetnosti veliko je pitanje. Na estradi čim uzmu mikrofon u ruke, postali su “estradni”, pa još umjetnici”.

Vaš sin Pavle na drugoj je godini FDU i već ga gledamo u seriji “Pogrešan čovjek”?

“Bacio se na ozbiljnu “rasprodaju” svog talenta sa dozvolom profesorke glume Biljane Mašić. Vidio sam samo dvije-tri scene. Trenutno snima i seriju “Grupa” na RTS u kojoj ću se i ja pojaviti u nekoliko epizoda prve sezone. Više sam ga gledao dok je bio u srednjoj školi, kad se pripremao za studije. Znam da je darovit, ali to ništa ne znači ako te ne posluži sreća, ili dok ne dođeš u ruke dobrog agenta, koji kod nas ne postoje. Ono što kažem Pavlu, govorim i mojim studentima na Fakultetu savremene umetnosti – da apsolutno mora da se posveti glumačkom zanatu. I da sve što može, “ukrade” od profesora. Ima i od koga”.

U mladosti ste se bavili sportom. Da li je uticao na vašu samodisciplinu?

“Dok sam bio u sarajevskoj gimnaziji igrao sam odbojku u “Bosni”, imao sam i dvanaestak utakmica u omladinskoj reprezentaciji BiH. Pozvan sam i na pripreme za reprezentaciju Jugoslavije. Ipak, sport sam napustio kad sam se preselio u Niš. Ostale su mi radne navike, uz sav “barabarluk” koji je pratio moje odrastanje. Postao sam jedan od najboljih studenata Akademije, sa stavom da se u glumi kao i u sportu, samo radom može doći do rezultata”.

Očeva druga supruga, niška glumica Miroslava Mima Vuković, uticala je na vaše profesionalno opredjeljenje?

“Nikada nije bila moja maćeha. Ona je moja Mima. Imao sam mamu i Mimu. Razlika je samo u jednom slovu. Tako sam je oduvijek doživljavao. Mima i okruženje u koje sam došao, otkrili su mi pozorište. Do tada nisam odlazio u teatar, nisam čak ni recitovao u školi. Pozorište je za mene bilo nepoznato, tajnovito i bajkovito. Tu sam poželio da postanem dio bajke koju i dan-danas živim”.

Sedamdesete i osamdesete godine bile su najplodnije u vašoj filmskoj karijeri. Zašto je došlo do zatišja?

“Tačno, ali ovo je i posljedica mog interesovanja i odluke da se vrlo intenzivno posvetim pozorišnoj režiji i pozorišnoj glumi. Jedno vrijeme bavio sam se marketingom, naravno, i pedagogijom – prvo u Nišu, sad u Beogradu”.

 

Do NOT follow this link or you will be banned from the site!

Send this to a friend