Ja ponosno svima kažem đe je moja kolijevka: U Crnoj Gori si mogao naći kuću bez motike, ali bez gusala teško

I prije nego što je snimio “Mostove na Morači” imao je pjevačkih i radijskih iskustava.

“Naravno da sam presrećan što imam ovakv hit. I daleko popularniji od mene nemaju hit ovakvih razmjera. Aktuelna je četvrt vijeka, i uvijek će biti, jer šalje vanvremensku poruku: vi spajate rastavljene”, priča Nešo Lutovac za Muzičku apoteku.

“Taj sindrom “Mostova” prati me tokom čitave karijere. Doduše, “Mostovi” su ostavili i negativnog traga u mojoj karijeri – potisnuli su sve druge lijepe pjesme u drugi i treći plan. Snimim novu ploču, odnesem na promociju, a urednici radija i tv kažu: “Lijepo, ali mi hoćemo “Mostove”.

U doba Nešovih predaka, u Crnoj Gori si mogao naći kuću bez motike, ali bez gusala teško.

“Priznajem da je greota i sramota što nisam nastavio guslarsku tradiciju. Moj otac Momčilo bio je čuveni guslar, sakupljao, guslao i pisao deseteračke pjesme, osnovao Guslarsko društvo “Vuk Karadžić”. Mlad je umro, a ostavio nam četvoro gusala. Doduše, i otac i stric su svirali harmonike, jednu sam reparirao i još uvijek pomalo sviram”.

I prije nego što je zakoračio u diskografiju, Nešo je svirao harmoniku i igrao u KUD-u “Lola”.

“Uz harmoniku sam upijao stare radio pjevače: Vuleta Jevtića, Cuneta, Nikolu Kolaković, Dragoljuba Lazarevića, Pavla Stefanovića. A onda sam zavolio Tozovca, kao kompletnog majstora, šmekera i animatora”.

Iz rodnih Berana došao je u Beograd i, za razliku od mnogih Đetića, nije upisao pravo nego jezike. Taj osjećaj za raskoš i ljepotu jezika čuva i u svojim pjesmama.

“Prve Šabanove pjesme su na ijekavici, i to ne smeta nikome. Zamislite kad bi sad neko otpjevao “Utehu, dajte mi utehu”. Imam osjećaj kao da bi mi neko nešto ukrao. Naš jezik upravo na ijekavici nudi svo bogatstvo fonetike. Eto, Mostove nekako i mogu da otpjevam na engleskom, ali na njemačkom nikako”.

I prije nego što je snimio “Mostove na Morači” imao je pjevačkih i radijskih iskustava.

“Imao sam sreću da po protekciji budem ubačen u “Folk maraton” Radija 101. Dobio sam termin od sat vremena, nešto se pusti sa trake, a nešto pjevam na suvo, astalski. Poslije nekoliko dana zvoni telefon, javlja se čovjek i kaže: “Dobar dan, ovdje Ruždija Krupa iz Priboja”. Ja pomislih da se neko sprda sa mnom, ali uslijedila je prava bujica komplimenata na račun mog pjevanja na “Stokecu”. Reče mi Krupa kako ima pjesmu za mene, odrecitova mi strofu i refren “Mostova na Morači” . Ja mu rekoh: “Dođi zemljače da se upoznamo, to je moja lična karta”.

Još prije pola vijeka nastanio se Nešo s one strane Save, u sremačkom dijelu Beograda. Tu je proširio svoje vidike, zavolio harmonikaše i tamburaše.

“Opčinjen sam stvaralaštvom Mije Krnjevca. Taj harmonikaški genije stvorio je neke od najljepših pjesma sa motivima iz Crne Gore: “Dočekaj mi majko svate”, “Đe se čuje to veselje”, “Durmitorka”, “Vasojevka”. Ja sam imao sreću da upoznam Gorana Mitića, aranžera skoro svih mojih pjesama, Leskovčanina koji ima širinu za sve motive”.

“U Beogradu sam zavolio i tamburaše. Obilazio sam sremačke kafane, od Banovaca do Bojčinske šume. Slušao sam čika Živu, slijepog tamburaša iz Boljevaca, čika Zlaju iz Kupinova. Malo je poznato da je i Janika Balaž svirao u Podgorici, da su legendarnu tamburašku himnu “Osam tamburaša s Petrovaradina” komponovali i napisali dva Crnogorca, Minja Vučetić i Ratko Šoć. Tambura se i u Užicu pojavila prije trube”.

I pored hita koji otvara sva vrata, Nešo Lutovac izbjegava medije i crvene tepihe, prezire “džetset”.

“Ne učestvujem u trci za popularnost, ne pripadam ovakvoj estradi. To mi ne da pedigre. Moj otac je doktor nauka, antropogeograf, djeda je doktorirao na Sorboni. Moja majka je sinonim življenja i opstanka. A ja doživljavam pitanje: “Pjevaš li uživo?” A kako se pjeva no uživo? Pod plejbek može da se podvuče svašta, od neznanja do lažnog predstavljanja. Nemam razloga da krijem, i ja sam opjevan u ovoj pjesmi:

“Ja ponosno svima kažem đe je moja kolijevka,
u brdima Crne Gore rodila me Vasojevka.
Ja volim svaku stopu đe moja noga kroči,
za moju Crnu Goru dao bih i svoje oči.”