Jasmina Ana želi crnogorsko državljanstvo

Radnja mnogih mojih romana odigrava se u Montenegru, i stvarno ne znam zašto, ali voljela bih da imam i crnogorsko državljanstvo. Tako bi mi Crna Gora izjavila ljubav. Treba mi ta ljubav, koju sam iskazala davno i u kolumni – “Crna Gora, obala lozovače”, kaže u intervjuu za Dan književnica i TV voditeljka Jasmina Ana iz čijeg pera je izašla nova knjiga, “Smjelost”, ovaj put takođe smještena u montanji, ali Srbije, na “krovovima” glamuroznog Kopaonika. Kaže da jedva čeka promociju svog romana u Podgorici i “Smjelost” u rukama crnogorske publike, koje se, kako kaže, mnogo uželjela.

“Obožavam Crnu Goru, a posebno Bokokotorski zaliv, u kom moja sestra i ja imamo kuću. Crna Gora je zaista prelijepa i ove godine nisam odoljela i bila sam na moru tri puta. Treći put u septembru u Mediteranskom centru u Igalu, gdje sam se proljepšala. To se zove putovanje u prošlost”, kaže Jasmina.

Napisali ste trinaest knjiga, to je baš onako “čopor stvaraočeve djece”. Da li postoji najmilije?

“Živa istina je i da neke spisateljice izdaju jednu knjigu godišnje. Ja to ne mogu, jer nemam toliko inspiracija. No evo stigla sam i do osmog romana, a najviše volim “Parenje jelena”. Možda nije najbolji, ali je zaista pisan mojom krvlju, jer je jedan dio autobiografski. Najbolji je do sada onaj za koji je Dobrica Ćosić pisao recenziju – ‘Posljednja laž’, a vjerujem da će ovaj posljednji postići veliki uspjeh jer ima jaku poruku. Tu su zločin i kazna, tu su i vjera i moral, ispovijedanje u Crkvi Sv. Petke, u kojoj jedan kriminalac govori o svojim zločinima i koliko je ljudi pobio. Mislim, nadam se i vjerujem da će jako dobro proći kod publike”.

Da li je u roman smješten konkretan žestoki momak, koji je uticao da uđete u taj svijet burnog, opasnog i kratkog života u podzemlju?

“Dugo sam radila kao advokat i bila sam u bliskim susretima sa žestokim momcima, čak sam se sa nekima i družila, a jako me je pritom zanimalo o čemu se tu radi, kakav im je način razmišljanja, stil života. Vremenom sam to spoznala i shvatila da se oni rađaju, a ne postaju takvi. Žestoki momci i ne umiju da žive drugim životom i kad bi htjeli ne bi umijeli i mogli da se vrate na neki normalan put, jer je to za njih ono: `Ptica rođena u kavezu misli da je letjenje bolest`. Postojao je jedan žestoki momak koji se meni jako dopadao i bili smo ‘na ivici’, ali se to nije dogodilo, ne zbog moralnih načela, nego zbog toga što sam od onih osoba kojima je najdragocjenija sloboda, a sa žestokim momkom je velika opasnost da je izgubite. To je jednosmjerna ulica, put bez povratka”.

Jeste li Vi književnica Ana iz romana?

(Smijeh) Ne, ali ja sam uvijek pomalo tu…”

Roman osmi, knjiga trinaest, šta je vodilja da se latite pera i da li razmišljate o publici kojoj se obraćate?

“Ne mogu da kažem da razmišljam o publici i ne obraćam se konkretnoj publici, zato i pravim pauze po nekoliko godina. Pišem zaista kada imam nešto da kažem, a sada sam imala. Mogu reći da sam urbani pisac, da ne pišem o predgrađima, tarabama, nekom polusvijetu, već o intelektualnom, obrazovanom, gradskom koji se kreće Kopaonikom. Svijetu koji je stvaran, i ne obraćam se direktno nikome. Jedan dio knjige je istinit”.

Kažu da je pjesma dio svake Vaše knjige. Koja je označila “Smjelost”?

“To je pjesma Saše Matića, po tekstu Marine Tucaković: `Samo ovu noć, pa da plačemo do jutra, jer nas neće biti sjutra, sjutra na ove ruke idu lanci`. Pjesma prati tematiku jedne ljubavi bez budućnosti, bez sjutra. Dogodio se jedan strašan udar groma i jedna neviđena ljubav i privlačnost kojoj nisu mogli da se odupru ni taj žestoki momak Luka Andrejić, ni književnica Ana Mandić”.

Veliki interes za knjigu iskazan i u Udruženju književnika Srbije, ali očito i medijski?

“Jer je sada došlo neko mračno vrijeme, kada publiku interesuje ovo što je sadržaj mog romana, a ja zaista ne umijem da pišem naručene knjige. Šta reći kada je danas svjetski bestseler ‘Pedeset nijansi sivo’, jedan sado-mazohizam, no da ništa normalno nije više zanimljivo. Kod mene takvog nečeg naravno da nema, a nevjerovatan interes javnosti je vjerovatno stoga što je žestok momak u pitanju”.

Knjiga Vam je okarakterisana kao literatizacija tabloidne stvarnosti? Je li teško u literaturu pretočiti takvu stvarnost i Srbije i čitavog Balkana?

“To je bila misao o romanu Milorada Vučelića. Ovo jeste danas stvarno tabloidna stvarnost i Srbija liči na jednu veliku ludnicu trenutno. Pošto imam i dva imena, ja sam i dvostruka ličnost, pa sam bliska tako i intelektualnom svijetu i estradi. Sve je u ovom svijetu postalo pomalo estrada”.

Da li je teško danas izdati knjigu?

“Kao bestseler pisac ja nemam problem da nađem izdavača i ne plaćam to, ali ne daj Bože da živim od knjige. To je žalosno, posebno kada znamo da bi na drugom mjestu s velikim tiražima pisac živio drugačije, ali dobro… Uzmite život kakav jeste”.

Sjećate li se kada ste se i kako prvi put latili pera?

“Pisala sam kao klinka, a kada sam studirala u Beogradu družila sam se sa piscima s kojima me je upoznavao moj pokojni brat od strica Slobodan Rakitić. On me je uveo u krug pisaca i sa 19 godina sam upoznala Dobricu Ćosića i od tada do njegove smrti bili smo bliski prijatelji. On mi je pomagao oko pisanja, usmjeravao me na knjige koje treba da čitam…”

Interesantna je još jedna pojava na srpskoj sceni, a to je da su bestseler pisci uglavnom žene? Sa kim bolje kominicirate, s kolegama ili koleginicama?

“Zaista ne znam zbog čega je to tako, a koliko znam u Crnoj Gori nije to slučaj i nema ni jedne bestseler spisateljice. Što se tiče komunikacije, žene imaju tu neku takmičarsku crtu. Ja u mojoj emisiji na TV Kopernikusu ‘Šampanjac sa Jaminom Anom’ za koju sam dobila i nagradu Zlatni beočug već sam ugostila sve žene pisce, a mene ni jedna ne bi sigurno zvala da može. Jedina koja mi je dala podršku je Ljiljana Habjanović Đurović. A inače, više kontaktiram s piscima, muškarcima”.

Putovanje u Boku

– Obožavam Crnu Goru, a posebno Bokokotorski zaliv, u kom moja sestra i ja imamo kuću. Crna Gora je zaista prelijepa i ove godine nisam odoljela i bila sam na moru tri puta. Treći put u septembru u Mediteranskom centru u Igalu, gdje sam se proljepšala. To se zove putovanje u prošlost. E, dragi moji ponovo imam