Glumac Dragan Jovanović u filmu “Četiri ruže” Vasilija Nikitovića vratio se pred bioskopsku publiku kojoj je “udarao čežnju” sedam godina. Gagi se predstavlja u roli inspektora Branka, lika koji je zamišljen kao “ultimativni negativac”.
Jovanović je ekipu, koja je na “Četiri ruže” radila deset godina, pojačao naknadno, a pošto ga više interesuju umjetnički eksperimenti nego velike produkcije, podstakla ga je izazovnost role, ali i lični motivi. Ispričao je da mu se dopala energija reditelja koji ga je pozvao, a da je “prelomio” kada je čuo da Vasilije ima sedmoro djece. O samom projektu nije znao ništa!
“Nisam znao priču, niti šta se radi, ne stižem da mnogo čitam novine i gledam televiziju. Privlače me stvari koje ne mogu da objasnim. To je uvijek van bilo kakve racionalnosti i materijalnog. Tako je bilo i sa “Četiri ruže”, otkriva razloge za svoj “filmski povratak” Gagi, koji u pozorištu i dalje ne igra, zbog problema sa kičmom.
Glumac je uvjeren da je bilo i te kako važno u “Četiri ruže” uvesti i junaka kog tumači, da je njegov Branko upravo ono što je filmu do tog trenutka nedostajalo, o čemu kaže:
“Vasilije je došao kod mene u trenutku kada je film bio suviše fluidan i umjetnički i trebalo ga je vezati u jednu cjelinu. Rekao mi je “Imamo film, ali on nije pravi film bez tebe”. Pristao sam i mislim da je sa ovim likom dosta dobijeno na dramaturgiji filma, moj lik je postao vezivno tkivo”.
Uspio je, kako veli, glumački braneći svog Branka, i da zaista zavoli tog junaka kog em što nije nimalo lako voljeti – em što “ne bi valjalo” da ga i publika previše zavoli, jer je zamišljen prije svega kao svojevrsno upozorenje. Međutim, Gagi ističe da se više ne zna ni šta je crno ni šta je bijelo:
“Suština je da postoji samo sivo. Svi smo mi sivi. Jedino umjetnost može pomoći da se vidi šta je crno, a šta bijelo. Moj lik je opomena svima nama”.
Kako Branko nije nalik ulogama u kakvima smo navikli da gledamo Jovanovića, mahom duhovitim pozitivcima, ovo iskustvo pruža mu i sasvim nov ugao za sagledavanje žanrova i glumačkih izazova.
“Nešto najteže što postoji u umjetnosti je komedija. Ovo sam prihvatio zbog toga što je bilo veoma lako. Moj lik priča viceve, govori o crtanom filmu, ali to nisu komični momenti. To je ono što se doživljava komično. Materija filma je sama proizvela komično iz svega toga, a namjera nije postojala”, objašnjava Gagi.
Otkrio je i da ga je malo zabrinula lakoća sa kojom je u sebi pronašao i izvukao to čudovište, što mu je samo potvrdilo koliko je svako od nas blizu stranputica i skretanja “na onu stranu”, i dokazalo koliko je “Četiri ruže” realan film.
