Kako je nastao Čolin hit April u Beogradu

Davno je prošlo vrijeme prvoaprilskih šala kad smo grabili zoru da budemo prvi koji ćemo nekoga da nasamarimo. April je mjesec koji ima mnogo veću asocijaciju od šala prvog dana. April u Beogradu je čaroban, baš kao i pjesma Zdravka Čolića.

Pjevač je u svom autorskom tekstu još ranije za Blic objasnio kako je nastao ovaj vanvemenski hit i šta znači za njega:

“Zahvaljujući pjesmi doputovao sam u Beograd a da se nisam pomjerio iz rodnog Sarajeva. Kao dječak, u parku Grbavice imitirao sam Duška Jakšića pjevajući o gradu „na ušću rijeka ispod Avale“. Poslije sam odista došao u Beograd. Pjevao u „Korni grupi“, potom snimio „April u Beogradu“.

Prije desetak godina moj rođak iz Trebinja je ekskurzijom putovao po Srbiji i kad se vratio kući, dugo je pjevušio „April u Beogradu“. Neki je njegov drug ponio gitaru i onda su, u autobusu, sliku glavnog grada upotpunili tom pjesmom. Meni je bilo neobično da pjeva pjesmu svog rođaka. A njemu je neobično bilo to cijelo iskustvo.

Okružen vršnjacima, gledao je fenomen prepoznavanja kroz pjesmu.

Za to otkrivanje se mora biti bar treći razred srednje škole. Tada se na sebi otkriva priroda, ulazi u literaturu, počinje pisati poezija, definišu prve lične ljubavi… Od tog godišta kreće simpatija prema pjesmama, umjetnosti… Osim što dodiruje određeni uzrast, ta pjesma nosi standarde na kojima počiva muzika.

Pjesma „April u Beogradu“ je nastala u stanu porodice Kovač na Vračaru. Pjevači su, nažalost, oduvijek voljeli neutralnost zbog tržišta. Ali su postojale pjesme kao „Sarajevo, ljubavi moja“, „Djevojko mala“, „Nima Splita do Splita“ ili „Zagrebe, grade“.

Tada nisam pjevao ništa o Sarajevu, a pojavio sam se kao Sarajlija sa beogradskom pjesmom.

Ono što umjetnika brine kada je u pitanju opšti hit jeste odrednica koja lokalizuje cijelu stvar. No, hitljivost i pjevljivost te pjesme ostaje sve ove godine. Pjevana je i ovdje i po raznim gradovima svijeta. Više bi se pjevala da se zove „April je u gradu mom“, ali zbog lokalizacije dobija u tom autentičnom smislu.

Ljudi su vezali moju vojsku sa ovom pjesmom, što nije tačno. To je autorski doživljaj Kornelija Kovača koji je služio rok u Beogradu. Moja je vojska došla četiri godine kasnije. U pjesmi su se našli mnogi mladi u uniformi. Ja sam je u potpunosti shvatio služeći u Topčideru. Prošao sam kroz pjesmu kao stotine hiljada beogradskih vojnika, kroz generacije. Širina te autobiografske slike je veoma univerzalna i prenosna. Zato je voljena.

Ni Bata Kovač ni ja nismo iz Beograda, a ni svi oni koji su se u njoj pronašli. Pjesmu na neki poseban način dijele Beograd, njegovi vojnici i njihove djevojke.

Očekivao sam da pjesma takvih harmonija i atmosfere može dugo živjeti, ali da će postati jedna od prepoznatljivosti Beograda, iskreno nisam. Melodija je pravljena da se dopadne i prihvati. Plasirana je u Španiji i drugim zemljama, ali jedino ovdje ima tu posebnost.

Volim aprilsko buđenje Beograda. Kad odjednom sve napuni, bukne, ozeleni i procvjeta. U rano proljeće vezan sam za Adu. Nema gradski šmek, ni ulica, ali ima posebnost i mir. Drag mi je Kosančićev vijenac, kada se na kaldrmi susretne starost šetača i radoznalost klinaca. To je oaza koja mora da se sredi, jer je različita po autentičnosti od Skadarlije.

Ušće je lijepo. Pogotovo onaj dio sa novobeogradske strane. Puca pogled na dvije rijeke i panoramu grada koji je središte Balkana. Beograd je mnogo važniji nego što to danas prepoznajemo. Meni su ostale u sjećanju papine riječi: Narodi moraju biti zajedno kao te dvije velike rijeke što protičući spajaju razne zemlje. Tako moraju i ljudi. Sava teče od Dolinjske do Kalemegdana, prihvatajući druge rijeke i povezujući narode. Dunav još više.

Te dvije rijeke nose simboliku, geografsku, tehničku i humanu. Zato je ovaj grad bitan. Mene uvijek iznova fascinira njegovo zelenilo, pozicija i neposrednost. Skora prošlost je ostavila tragove na mnogim fasadama. Volio bih da se osvježe i bljesnu. Kao čovjek kad obuče novo odijelo. Ulice se uređuju, rasvjeta je popravljena. No, grijeh je zapuštenost toliko lijepih zdanja. To grad, zadužbinari i arhitekti ne zaslužuju. Kad odeš vani, vidiš koliko se brine o svojim gradovima. Recimo, kako je Lion sređen i očuvan! Mora se misliti o tome, jer iza tih fasada mi živimo i tu rastu oni koji će Beograd nositi širom svijeta sportom, naukom, umjetnošću. Pa i pjesmom”.