Muzika film i TV Priča o Medenoj zemlji ušla u uži izbor za Oskara

Kako je planinska pčelarka postala globalna atrakcija

Godina 2019. nije bila bajna godina za kinematografije zemalja na području bivše Jugoslavije. Bila je to godina bez velikih festivalskih uspjeha, bez zaista jakih filmova, a ako je hitova i bilo bili su – poput “Generala” – grozni.

U toj računici postoji samo jedan izuzetak: Makedonija. Najjužnija i obično najnevidljivija ex-yu kinematografija pamti 2019. kao godinu s dva zaista svjetski uspješna naslova. Prvi od njih – “Bog postoji i njeno ime je Petrunija” – otpočeo je godinu ovacijama u Berlinu, a završio s nagradom Lux Prize Europske unije. No, igrani film sestara Mitevski dobio je u svojoj vlastitoj zemlji rivala koji ga je tokom 2019. čak i nadmašio. Riječ je o jedinom ex-yu filmu koji se ove godine pretvorio u globalnu priču. A taj film – što je još zanimljivije – nije igrani, nego dokumentarni.

“Medena zemlja”, dokumentarni film Ljube Stefanova i Tamare Kotevske koji se tokom 2019. puzeći pretvorio u “arthouse” atrakciju prvog reda. Priča o “Medenoj zemlji” zakotrljala se prošle zime na Sundanceu, gdje je makedonski film o planinskim pčelarkama dobio tri nagrade, uključujući onu za najbolji dokumentarac. Film su popratili rijetko viđeni hvalospjevi sjevernoameričke kritike.

Na njihovom talasu film je ušao u uži izbor ne samo za Oscara za dokumentarni film, nego i za Oscara za strani film. Makedonski rediteljski par očito je pogodio dobitnu kombinaciju. Napravili su film koji je i politički i aktivistički, i vizuelno raskošan, ali i što kod dokumentaraca nije uvijek slučaj – gledljivo pitak.

Junakinja “Medene zemlje” je Hatidža Muratova, makedonska Turkinja koja sa starom, nepokretnom majkom živi u planinskoj dolini. Hatidža i njena majka posljednje su stanovnice u selu i među posljednjim govornicama zabačenog dijalekta turskog. Hatidža je ujedno i posljednja osoba u dolini koja se bavi stoljećnim poslom zajednice: pčelarstvom. Uzgaja pčele u rudimentarnim kamenim košnicama i čisti gorski med nosi pješice na prodaju u obližnji grad. Grad nije definisan, ali poznavatelj Balkana uočiće prekapčanja jezika: turski se neopazice prekopča u makedonski, pa albanski.

Hatidžin mikrosvijet ekološke održivosti, međutim, naći će se na udaru. U dolinu pristiže kombi u kojem je porodica s petoro djece. Otac porodice je Husein, koji primijeti da Hatidži to s medom ide dobro. Počne i sam pčelariti da prehrani brojnu porodicu. No, Huseinov neodrživi rast poremeti ekosistem i uskoro bez meda ostanu i on i Turkinja. Mikrosvijet jedne male planinske doline pretvara se u “case study”, parabolu neodrživog razvoja. Kapitalizam, demografija i opsesija rastom unište planinsko selo, kao što uništavaju i planetu. Riječ je – ukratko – o pravocrtnoj i očitoj paraboli koja nikad nije bila aktuelnija, stoga nije čudo da su dobronamjerni kritičari prigrlili “Medenu zemlju” kao pedagošku filmsku moralku.

Reditelji Stefanov i Kotevska nepoznati su čak i najpomnijim pratiteljima ex-yu filma. Kotevska je mlada (1993. godište) i dugometražni debitant. Stefanov je stariji (1975.), a u biografiji mu piše da je 20 godina radio dokumentarce za UN, Euronatur i različita ekološka udruženja.

Iskustvo u takvoj vrsti filmova uočljivo se prepoznaje u “Medenoj zemlji”. Film je visoko estetizovan, ima u njemu neke “National Geographic” dopadljivosti, a planinsku Makedoniju prikazuje tako očaravajuće da vam se čini da je rađen za turističku zajednicu. “Medena zemlja” kao da je više igrani film s naturščicima, nego čistokrvni “doks”. Likovi su izrazito režirani, reditelji ih navode da rade ono što rade i preko igrane inscenacije pripovijedaju priču koja se već dogodila, a pred kamerama se rekonstruiše.

To će, međutim, smetati samo dokumentarističkim puritancima. Ostali mogu uživati u filmu koji je zbilja dopadljiv. “Medena zemlja” čarobno izgleda, priča pitku i jednostavnu priču, likovi su zanimljivi i zavolite ih, a tu je i crta sentimentalnog patosa. Doda li se tome zrno balkanističke egzotike i upadljiva politička poruka, nije čudo da se film Stefanova i Kotevske pretvorio u miljenika svjetske publike.

Send this to a friend