Godina 2019. nije bila bajna godina za kinematografije zemalja na području bivše Jugoslavije. Bila je to godina bez velikih festivalskih uspjeha, bez zaista jakih filmova, a ako je hitova i bilo bili su – poput “Generala” – grozni.
U toj računici postoji samo jedan izuzetak: Makedonija. Najjužnija i obično najnevidljivija ex-yu kinematografija pamti 2019. kao godinu s dva zaista svjetski uspješna naslova. Prvi od njih – “Bog postoji i njeno ime je Petrunija” – otpočeo je godinu ovacijama u Berlinu, a završio s nagradom Lux Prize Europske unije. No, igrani film sestara Mitevski dobio je u svojoj vlastitoj zemlji rivala koji ga je tokom 2019. čak i nadmašio. Riječ je o jedinom ex-yu filmu koji se ove godine pretvorio u globalnu priču. A taj film – što je još zanimljivije – nije igrani, nego dokumentarni.
“Medena zemlja”, dokumentarni film Ljube Stefanova i Tamare Kotevske koji se tokom 2019. puzeći pretvorio u “arthouse” atrakciju prvog reda. Priča o “Medenoj zemlji” zakotrljala se prošle zime na Sundanceu, gdje je makedonski film o planinskim pčelarkama dobio tri nagrade, uključujući onu za najbolji dokumentarac. Film su popratili rijetko viđeni hvalospjevi sjevernoameričke kritike.
Na njihovom talasu film je ušao u uži izbor ne samo za Oscara za dokumentarni film, nego i za Oscara za strani film. Makedonski rediteljski par očito je pogodio dobitnu kombinaciju. Napravili su film koji je i politički i aktivistički, i vizuelno raskošan, ali i što kod dokumentaraca nije uvijek slučaj – gledljivo pitak.
Junakinja “Medene zemlje” je Hatidža Muratova, makedonska Turkinja koja sa starom, nepokretnom majkom živi u planinskoj dolini. Hatidža i njena majka posljednje su stanovnice u selu i među posljednjim govornicama zabačenog dijalekta turskog. Hatidža je ujedno i posljednja osoba u dolini koja se bavi stoljećnim poslom zajednice: pčelarstvom. Uzgaja pčele u rudimentarnim kamenim košnicama i čisti gorski med nosi pješice na prodaju u obližnji grad. Grad nije definisan, ali poznavatelj Balkana uočiće prekapčanja jezika: turski se neopazice prekopča u makedonski, pa albanski.
Hatidžin mikrosvijet ekološke održivosti, međutim, naći će se na udaru. U dolinu pristiže kombi u kojem je porodica s petoro djece. Otac porodice je Husein, koji primijeti da Hatidži to s medom ide dobro. Počne i sam pčelariti da prehrani brojnu porodicu. No, Huseinov neodrživi rast poremeti ekosistem i uskoro bez meda ostanu i on i Turkinja. Mikrosvijet jedne male planinske doline pretvara se u “case study”, parabolu neodrživog razvoja. Kapitalizam, demografija i opsesija rastom unište planinsko selo, kao što uništavaju i planetu. Riječ je – ukratko – o pravocrtnoj i očitoj paraboli koja nikad nije bila aktuelnija, stoga nije čudo da su dobronamjerni kritičari prigrlili “Medenu zemlju” kao pedagošku filmsku moralku.
Reditelji Stefanov i Kotevska nepoznati su čak i najpomnijim pratiteljima ex-yu filma. Kotevska je mlada (1993. godište) i dugometražni debitant. Stefanov je stariji (1975.), a u biografiji mu piše da je 20 godina radio dokumentarce za UN, Euronatur i različita ekološka udruženja.
Iskustvo u takvoj vrsti filmova uočljivo se prepoznaje u “Medenoj zemlji”. Film je visoko estetizovan, ima u njemu neke “National Geographic” dopadljivosti, a planinsku Makedoniju prikazuje tako očaravajuće da vam se čini da je rađen za turističku zajednicu. “Medena zemlja” kao da je više igrani film s naturščicima, nego čistokrvni “doks”. Likovi su izrazito režirani, reditelji ih navode da rade ono što rade i preko igrane inscenacije pripovijedaju priču koja se već dogodila, a pred kamerama se rekonstruiše.
To će, međutim, smetati samo dokumentarističkim puritancima. Ostali mogu uživati u filmu koji je zbilja dopadljiv. “Medena zemlja” čarobno izgleda, priča pitku i jednostavnu priču, likovi su zanimljivi i zavolite ih, a tu je i crta sentimentalnog patosa. Doda li se tome zrno balkanističke egzotike i upadljiva politička poruka, nije čudo da se film Stefanova i Kotevske pretvorio u miljenika svjetske publike.
brutalan film