Septembra 18., 1905. godine u Stokholmu u Švedskoj porodica Gustafson dočekala je svoje treće dijete – ćerku Gretu. Iako su sa mnogo ljubavi primili vijest o rođenju djevojčice bilo je tu i zrnce bojazni.
Majka Ana Lovis radila je u fabrici za proizvodnju džemova, a otac Karlo Alfred Gustafson je obavljao više fizičkih poslova među kojima su čišćenje ulica, raznošenje namirnica, rad u fabrikama kako bi prehranio porodicu.
Život je tih dana u Švedskoj za radničke porodice bio težak. Zato su porodici savjetovali da djevojčicu daju na usvajanje. Ana i Karlo su to kategorično odbili i tako je buduća velika filmska diva odrastala u nemaštini. Jer, beba koju su tog septembra 1905. poveli kući bila je djevojčica koja će izrasti u Gretu Garbo, jedna od najvećih filmskih zvijezda tridesetih godina 20. vijeka.
Strah od siromaštva nosila je do kraja života
Greta i njeni sestra i brat su od malih nogu bili naviknuti na skroman i težak život. Živjeli su u malom stanu koji nije imao toplu vodu.
“Duge zimske noći bile su vječno sive. Otac bi sjedio u uglu i čitao novine. U drugom ćošku, majka bi uzdišući krpila staru odjeću. Mi, djeca, šaputali bismo ili samo sjedjeli u tišini. Svi smo bili jako nervozni, kao da se neka opasnost osjećala u vazduhu. Takve večeri se osjetljivoj djevojci zauvijek urežu u sjećanje. Svi stanovi u kraju gdje smo živjeli, ličili su jedan na drugi – njihova ružnoća uklapala se u sve što je i nas okruživalo”, sjećala se Greta Garbo godinama kasnije.
Atmosfera u kući postala je još teža kada se Karl ozbiljno razbolio 1919. godine. Bio je jedan od mnogih koji su te zime dobili španski grip. Najprije je sve rjeđe odlazio na posao da bi poslije bio gotovo vezan za krevet. Greta ga je njegovala i jednom nedjeljno vodila na terapiju, ali on je umro već sljedeće godine kada je glumici bilo samo 14 godina.
Greta je kao dijete bila sanjar, a jedna od njenih želja bila je da postane glumica. Mrzjela je da ide u školu, gdje bi se uvijek igrala sama. Jedino za šta je pokazivala interesovanje bilo je pozorište, ali, kao i mnoga druga djeca iz radničke klase, nije nastavila školovanje već je, nakon očeve smrti, sa samo 14 godina, počela da radi.
Kasnije je priznala da je zbog svog nedostatka obrazovanja oduvijek imala kompleks niže vrijednosti kao i da ju je strah od siromaštva progonio čitavog života.
Zvijezda je rođena
Greta je prvo radila kao prodavačica i dizajner šešira, da bi je isti poslodavac, uočivši njenu privlačnost, unaprijedio u manekenku. Ubrzo je dobila ponudu da glumi u reklami za žensku odjeću.
Na filmu se prvi put pojavila 1922. godine, u komediji “Lutalica Piter”, ali kao statista. Sa 16 godina upisala je pozorišnu akademiju gdje su joj prognozirali uspješnu karijeru. Debitovala je u filmu “Legenda o Gesti Berlingu”, a već njeno treće ostvarenje nakon preseljenja u Ameriku, “Put i đavo” iz 1926. godine odveo ju je u glumačke visine. U Holivudu joj uskoro veze nisu ni bile potrebne, jer je tadašnji direktor MGM-a, Luj Mejer, bio očaran njenom pojavom.
Izuzetno lijepa, visoka i vitka, lica koje odaje bogat unutrašnji život i odsutnost svake površnosti, Greta je bila predodređena za uspjeh. Uskoro je postala toliko popularna da je njen prvi zvučni film “Ana Kristi” reklamiran pod sloganom “Garbo govori”. Greta je za ovu ulogu prvi put bila nominovana za Oskara za najbolju glavnu glumicu, a Ana Kristi je bio komercijalno najuspješniji film 1930. godine. Bio je toliko popularan da je sljedeće godine snimljena njemačka verzija, opet sa Gretom kao Anom Kristi.
Već sa sljedećim filmom, “Romansa”, Garbo je opet bila nominovana za Oskara, a uslijedili su i blokbasteri “Mata Hari”, “Grand hotel”, “Kraljica Kristina”, “Ana Karenjina”…
“Garbomanija”
Tridesetih godina prošlog vijeka Greta je bila na vrhuncu popularnosti, a producenti su veliko interesovanje za njene filmove i privatan život zvali “garbomanijom”.
Garbo je 1936. odigrala ulogu Margerite Gotje u filmu “Dama sa kamelijama”. Ovaj film joj je donio treću nominaciju za Oskara, a uloga francuske kurtizane postala je njen zaštitni znak.
Za vrijeme snimanja filma “Marija Velevska” 1937. bila je objavljena lista pet najtraženijih glumica tog vremena. Na njoj su se našle Ketrin Hepbern, Beti Dejvis, Marlen Ditrih, Džoun Kraford i Greta Garbo.
Godine 1939. igrala je u prvoj komediji u svojoj karijeri i za nju je bila nominovana za četvrti Oskar. Bio je to film “Ninočka”, a činjenica da Greta glumi u komediji bila je toliko nevjerovatna da je film reklamiran pod sloganom “Garbo se smije!”
Žena koja je nestala
Posljednji film koji je Greta Garbo ikada snimila bila je komedija “Žena sa dva lica”. Iako je solidno prošao na blagajnama, film su kritičari toliko sasjekli da ga je Greta nazvala “svojim grobom” i riješila da više nikada ne glumi.
Nakon povlačenja i odbijanjem da se pojavljuje u javnosti Greta Garbo je doprinijela stvaranju svojevrsnog mita o sebi. Iako nije živjela u apsolutnoj samoći kako se to vjerovalo i često sa prijateljima putovala Evropom, bila je nevjerovatno melanholična i anksiozna. Nije davala intervjue, niti odgovarala na pisma obožavalaca kojih bi u toku nedjelje bilo i po nekoliko hiljada.
Što se tiče njenog ljubavnog života, Gretu su veći dio života pratile glasine da podjednako voli muškarce i žene. Nikada se nije udavala, nije imala djece i živjela je sama. Godinama su mnogi, pripadnici oba pola, objelodanjivali svoju vezu sa poznatom glumicom. Ona sama nikada priče nije potvrđivala, ali ni demantovala, a na listi njenih, što javnih što tajnih partnera nalaze se i imena poput Džona Gilberta, Luiz Bruks, Marlen Ditrih, Džoni Vajsmiler, Ža Ža Gabor…
Garbo je od javnosti skrivala i podatke o svojoj imovini. Koliki je stvarni iznos saznalo se tek nakon njene smrti i otvaranja testamenta. Žena koja se čitavog života plašila siromaštva iza sebe je svojoj rođaki Grej ostavila bogatstvo procijenjeno na 55 miliona dolara!
Greta Garbo umrla je u Njujorku 15. aprila 1990. u 84. godini života. U filmskoj karijeri koja je trajala jedva nešto više od 20 godina iza sebe je ostavila 27 dugometrežnih filmova i četiri nominacije za Oskara. Američki filmski institut uvrstio ju se među pet najboljih glumica 20. vijeka, a filmovi “Ana Karenjina” i “Mata Hari” osigurali su joj kultni status. Godine 1954. dobila je Oskara za životno djelo.
