Glumac, reditelj, producent, pa i muzičar, Kevin Kostner, od vozača turističkog autobusa za razgledanje Holivuda postao je jedna od najvećih filmskih zvijezda. Iako je danas napunio 64 godine, i dalje radi nesmanjenim tempom.
“U ovom poslu sam više od tri decenije, a još uvijek jedva da prođe dan a da se ne sjetim slučajnog susreta sa slavnim glumcem Ričardom Bartonom. Jednog dana 1980. godine, spletom neobičnih okolnosti, na aerodromu sam čekao let za Meksiko. Isti avion čekao je i Barton, a iako se nismo poznavali, počeli smo da pričamo i on mi je rekao da se isplati da budem strpljiv i uporan ako želim da postanem glumac. Ne mogu ni da zamislim kako bi izgledao moj život da ga nisam poslušao”, pričao je prije nekoliko godina u jednom televizijskom intervjuu Kevin Kostner o svom početku filmske karijere.
Vjerovatno bi se i sam Barton iznenadio kad bi saznao da je Kostner poslije njihovog razgovora snimio pedesetak filmova i da još radi nesmanjenim tempom.
Ali, da nije bilo sugestivnog Ričarda Bartona, Kevin Majkl Kostner danas bi vjerovatno radio u reklamnoj industriji u Linvudu, predgrađu Los Anđelesa, gdje je i rođen 18. januara 1955. kao najmlađi sin električara Vilijama Kostnera i socijalne radnice Šeron Rej. Ona je poslije smrti drugog djeteta, nedugo nakon porođaja, svu svoju pažnju usmjerila na Kevina, koji je na svijet došao godinu kasnije.
Kao dječak pjevao je u crkvenom horu, a kad je ušao u pubertet, počeli su da ga privlače sportovi, posebno košarka i fudbal. Škola ga nije uopšte zanimala i na nastavu je odlazio samo zato jer se to moralo, što se najbolje vidjelo po ocjenama – jedva prolaznim. Ali, uprkos tome što je bio vješt u sportovima, u školi nije bio popularan.
Osim sporta, interesovala ga je i muzika, pa je strpljivo učio da svira gitaru što će mu, kako se kasnije pokazalo, postati velika strast. A kao samotnjak u duši, pri kraju srednje škole odlučio je da se upusti u avanturu: veći dio ljeta proveo je izrađujući kanu, a potom je u njemu satima veslao kalifornijskim rekama.
Poslije srednje škole prvi put se sukobio s roditeljima: oni su htjeli da se nastavi školovanje, a on je želio da počne da radi bilo šta, samo da ne mora da uči. Na kraju, poslije dosta opiranja, upisao je ekonomiju i marketing na Univerzitetu u Fulertonu. Usput je zarađivao za džeparac kao vozač kamiona, radnik u luci i turistički vodič po Los Anđelesu. Uz to je maštao da postane glumac pa je dijelom zarade plaćao časove glume i nadao se da nije uzalud potrošio novac.
Prvi angažman ne pamti po dobrom: prihvatio je ulogu u nekom mekom porniću, ali to iskustvo mu se nije svidjelo pa je odlučio da ubuduće odbija takve ponude.
Poslije diplome 1978. prihvatio je posao reklamnog agenta u kalifornijskom gradu Santa Ani i kad god je mogao, odlazio je na audicije. Tri godine poslije susreta s Bartonom dobio je malu ulogu u filmu “Velika jeza”, pored Vilijama Harta, Džefa Goldbluma, Glen Klouz i Toma Berindžera. Ali, reditelj Lorens Kazdan odlučio je da u montaži izbaci sve sekvence s Kostnerom, ocijenivši da se ne uklapaju u film, i Kevin se na kraju pojavio samo na trenutak, kao leš na odru. Razočaranje je sigurno bilo veliko, posebno zato što je zbog nastupa u tom filmu odbio ulogu u “Ratnim igrama”, koje su umjesto njega lansirale u zvijezde Metjua Broderika.
Ipak, reditelj Lorens Kasdan ga nije zaboravio i angažovao je Kostnera 1985. za film “Silverado”. Pokazalo se da je on bio prekretnica koju je glumac toliko želio. “Silverado” je postigao veliki uspjeh pa je Kevin 1985. dao otkaz u reklamnoj agenciji, preselio se u Los Anđeles i počeo da gradi glumačku karijeru.
Tako veliku odluku ipak nije donio sam: pomogla mu je supruga Sindi Silva, koju je upoznao na fakultetu. Ona je studirala biologiju, a u to vrijeme pobijedila je na takmičenju u ljepoti i potom studentski džeparac zarađivala kao Snežana u Diznilendu.
“Upoznali smo se na nekoj zabavi 1975. Bila je toliko lijepa da sam ostao bez daha. Svi momci su je gledali kao boginju, a ja sam bio uvjeren da nemam nikakve šanse kod nje jer sam sebe doživljavao kao šmokljana”, priznao je poslije Kostner.
Sindi je, međutim, bio dovoljno zanimljiv da pristane da izađe s njim pa su počeli da se zabavljaju, a tri godine kasnije su se i vjenčali. Par je 1984. dobio ćerku En Klejton, 1986. Lili Makol, a 1988. sina Džozefa Tedrika. Brak je, kao i većina drugih, u početku bio idiličan: poslije medenog mjeseca u meksičkom ljetovalištu Puerto Valjarta zajednički su procijenili da će se Kevin posvetiti glumi, pa su se preselili u Los Anđeles i ubrzo postali svjesni da su donijeli dobru odluku.
Poslije velikog uspjeha “Silverada” Kostner je počeo da dobija sve zanimljivije i unosnije ponude, a 1987. prihvatio je ulogu koja je uveliko odredila njegovu dalju karijeru: FBI agenta Eliota Nesa u “Nedodirljivima” reditelja Brajana de Palme. Film je zaradio više od 100 miliona dolara i bio nominovan za četiri Oskara, a poslije njega Kostner je snimio još nekoliko filmskih hitova: triler “Bez izlaza”, sportsku dramu “Bull Durham” i “Polje snova”. Još veći niz uspjeha započeo je 1990. filmom “Ples s vukovima”, prema istoimenom romanu Majkla Blejka iz 1988. godine.
Sniman je više od četiri mjeseca, a Kostner je u njemu bio glavni glumac, reditelj i producent. Veliki doprinos dala je i Sindi koja se s djecom preselila kod muža u prikolicu i svaki dan učestvovala u nebrojenim sitnim poslovima oko snimanja. Film je bio nominovan za čak 12 Oskara, dobio ih je sedam, a sa zaradom od gotovo pola milijarde dolara postao je jedan od najuspješnijih ostvarenja u istoriji.
Kevin je 1991. snimio film “Robin Hud: Princ lopova”, potom “JFK” (1991) i veliki hit, romantičnu dramu “Tjelohranitelj”, u kojoj je glumio sa Vitni Hjuston. Ti filmovi su zaradili više od 600 miliona dolara i poprilično podstakli Kostnerove ambicije.
“Pala mi je na pamet ideja da snimim “Tjelohranitelja 2″ u kojem bi štićena osoba bila princeza Dajana pa sam joj 30. avgusta 1997. dostavio scenario. Nažalost, sljedećeg dana je poginula i nikad nisam saznao da li bi joj se svidio”, izjavio je glumac 2007. godine.
Međutim, poslije velikih uspjeha uslijedilo je i neprijatno otrežnjenje. Film “Wyatt Earp” (1994), u kojem je bio glavni glumac i producent, pokazao se kao popriličan promašaj, a ništa bolje nisu prošli ni “Rat”, apokaliptični “Vodeni svijet” i epski “Poštar” pa je Kostner tih godina dobio nekoliko Zlatnih malina.
Ni privatno mu nisu cvjetale ruže: nakon šesnaest godina braka on i Sindi su se sve češće i burnije svađali. Ona mu je prebacivala da je vara, a on nju optuživao da je patološki ljubomorna. Ipak, kod podjele imovine poslije razvoda zadržali su zdrav razum i nagodili se van suda, a nagađalo se da je Kostner bivšoj supruzi isplatio 80 miliona dolara.
Iako je razvod, tvrde psiholozi, druga najstresnija stvar koja nam se u životu događa (prva je smrt bliske osobe), glumac nije dugo patio.
U vezu s ljepoticom Bridžet Runi ušao je 1995, a već sljedeće godine par je dobio sina Lijama. No razišli su se prije nego što je dječačić prohodao i to zato jer je Kostner 1996. nakratko uletio u naručje supermodela El Makfirson.
Bridžet Runi pobrinula se da joj Kevin isplati odštetu od deset miliona dolara, a sin Lijam nikada nije postao važan dio glumčevog života.
Nakon gorkih životnih i profesionalnih iskustava Kostner je usporio tempo i počeo da pokazuje zanimanje i za neke druge stvari, ponajviše za fudbal i golf.
A iako je poslije razvoda tvrdio da mu ne pada na pamet da opet srlja u brak, promijenio je mišljenje nakon četvorogodišnje veze s 19 godina mlađom Kristinom Baumgartner, manekenkom i dizajnerkom torbica njemačkog porijekla. Vjenčali su se 25. septembra 2004. na Kostnerovom velelepnom ranču u Aspenu u Koloradu. Mladenci su pred sveštenika došli u konjskoj zaprezi, a glumac je svoju dragu poslije ceremonije provozao jezerom u kanuu.
Kevin i njegova supruga su se ubrzo preselili u Los Anđeles, u raskošnu vilu od 1200 kvadratnih metara, s dva teniska igrališta, bazenom i ogromnim vrtom. Prvog sina Kejdena Vajata dobili su 6. maja 2007, drugog, Hejza Logana, 12. februara 2009, a ćerkicu Grejs Ejveri 2. juna 2010.
Iako je kao glumac zarađivao milione dolara, Kostner je devedesetih godina pokrenuo i nekoliko uspješnih poslovnih projekata. Uložio je velike iznose u dobijanje nafte iz škriljaca, industriju koja se posljednjih decenija snažno razvija u Americi, a zarađeni novac dalje je raspoređivao u manje profitabilne, ali njemu zanimljive poslove. Tako je osnovao kompleks “Tatanka”, muzeja bizona, pored grada Dedvuda u Južnoj Dakoti. U njemu se može vidjeti koliko je važnu ulogu ta životinja, gotovo istrijebljena krajem 19. vijeka, imala u životu autohtonih stanovnika Sjedinjenih Američkih Država.
Naravno, nije prestao da glumi. Početkom milenijuma snimio je “Trinaest dana”, potom “Drugu stranu bijesa” i krimić “Gospodin Bruks”, u kojem je odlično portretisao lik serijskog ubice iz Portlanda.
Najveće profesionalno priznanje posljednjih godina – Zlatni globus i Emi – dobio je za televizijsku mini-seriju “Hatfields & McCoys” (2012), u kojoj je glumio patrijarha porodice Hatfild. Seriju je u prvoj nedjelji emitovanja gledalo 13,9 miliona ljudi pa je ubrzo prodata u dvadesetak zemalja svijeta.
Početkom 2000. Kevin Kostner je osnovao kantri-rok bend “Modern West” s kojim uspješno nastupa po SAD, a 2007. je bio i na velikoj evropskoj turneji. S grupom je snimio i četiri albuma, a njegov muzički uspjeh potvrđuje i naslovnica gitarističkog magazina “Guitar Aficionado”.
