Njena muzika jeste život. Ne samo njen. Već svih nas sa prostora bivše Jugoslavije. Jer, svi imamo nekog „rođenog“ kome posvećujemo njenu legendarnu pjesmu, uz koju su se srodile sve naredne, stvarajući tako put jedne od najvećih pjevačica ovog podneblja, čije ćete tajne, dijelom, otkriti u ovom intervjuu, dijelom na nekom njenom koncertu, na kome će na scenu prvo izaći njeno srce, a za njim i ona. Kaliopi.
U ovom periodu života zračite jednom posebnom energijom i vaša harizma je, čini se, još izraženija. Šta uslovljava takvu radost?
“U mojim očima vidjećete, uvijek, veliku zahvalnost kao odgovor na ono čime sam okružena. Ljudi koji vole moju muziku i dolaze na moje koncerte su najviše „krivi” za taj sjaj. Zahvalnost uslovljava moju radost”.
Često se mijenjate. Kroz pjesme, kroz imidž, kroz emocije. Šta se tokom svih ovih godina nije promijenilo i nikada neće?
“Te promjene su samo odraz nekog mog unutrašnjeg stanja. A i muzika isprovocira taj poriv kod mene. Nas dvije smo, nekako, u nekom tihom savezu, kad se događaju promjene, jer jedino tako sve ono što radim ima smisla. Ono što se ne mijenja je moja duša. Ona se na presvlači, ne farba, ne šminka. Ona zauvijek ostaje ista”.
Šta je bila cijena vašeg uspjeha, a šta vam pokazuje da je, uprkos svemu, ovo bio jedini pravi put?
“Da li je ovo bio jedini pravi put, ne znam. Sigurno ima i lakših puteva od mog. Ali, znam da mjesto na kome danas jesam, ne bih mienjala ni za jedno drugo”.
Ime Kaliopi znači “milozvučna”. Ta riječ, pored imena, svakako oslikava vaš glas. Koliko oslikava vaše srce?
“Milozvučna” u meni nekad propjeva krikom, nekad tugom, a nekad najsuptilnije “prodaje” sreću. I miluje. Sve to zahvaljujući pesmama. Kad njih ne bi bilo, ne bi bilo ni mene. Moj cilj je da dotaknem što više srca”.
Da li je snaga vašeg glasa ekvivalentna onoj u srcu i duši?
“Glas je uvijek u savezništvu sa srcem i dušom. Srce je hrabrost, a duša emocija. Ja to tako vidim i cio svoj život vjerujem onoj latinskoj izreci: “Sreća prati hrabre”.
Jeste li srećni? Suštinski.
“Jesam. Suštinski, iskreno i najdublje. Sreću moramo zaslužiti”.
Koliko ste, kao u pjesmi “Crno i belo”, žena kontrasta i da li je baš u tom sudaru svijetla i tame ta nedokučiva mistika Kaliopi i njenog glasa?
“Meni su, oduvijek, priče bile važne, ljudski životi i sudbine. Volim svoj crno-bijeli svijet, jer je život, sam po sebi, već dovoljno pun kontrasta, mistike i nedokučivih tajni”.
Kada vaš “vrisak” zapara pjesmu i srce publike, što se dešava na gotovo svakom koncertu, šta, u tom momentu, oslobađate iz sebe?
“Taj vrisak nije samo moj i nije uvijek bol. On može biti i radost, a ponekad bunt. Kada pjevam, pjevam u ime svih nas i za sve nas”.
Ko vam je lomio krila, a šta vas je podiglo iz pepela?
“Neki su mi namjerno lomili krila, neki nehotice. Ali, kao feniks, uvijek sam se dizala iz pepela”.
Šta je u tim trenucima bio vaš “Melem”?
“Ljubav”.
Kakva je “Vučica” u vama?
“Kako me je pjesnik tačno opisao u pjesmi, reći ću: “Uzalud tražiš moje drugo ja, još uvek sebe nisam izdala.” Jednom vučica, zauvjek vučica”.
U kojim situacijama otvarate svoj “Kofer ljubavi” i šta nosite u njemu?
“U svim situacijama hitne intervencije! Moj kofer ljubavi je kao crveno ambulantno vozilo. Liječi slomljena srca, nadahnjuje usamljene i ojačava uplašene. A za neke služi kao podsjetnik za sreću”.
Ko je oduvijek bio i još uvijek jeste vaš “Rođeni”?
“Romeo. Zasigurno. Bio i ostao moj “Rođeni”.
