Zoran Kiki Lesendrić, frontmen grupe Piloti, gotovo četiri decenije prisutan je na muzičkoj sceni. Njegov bend je bio jedna od najpoznatijih bivšoj Jugoslaviji, a generacije su odrastale uz njihove hitove. Tokom 38 godina duge karijere, imao je turbulentne periode i kako sam kaže – padove, često je odlazio iz zemlje, a Piloti su pravili dvije duže pauze, ali ništa od toga nije uticalo na njegovu popularnost. Ovaj beogradski muzičar, kompozitor i producent je radio s mnogim poznatim pjevačima iz bivše Jugoslavije i Grčke, za koje je napravio bezvremene numere. Iza njega je više stotina napisanih pjesama, muzike za serije, filmove i pozorište.
Ali Kiki ima još iznenađenja za publiku. Snimio je pjesmu “Jedino” sa Alenom Islamovićem, koja će uskoro biti objavljena. Ova saradnja, možda, djeluje kao neočekivani spoj, ali njih dvojica se poznaju još od osamdesetih godina, a roker ističe da je oduvijek želio da snime duet.
Nova numera, za koju Kiki kaže da je drugačija od onoga što je radio do sada i gospelski intonirana, izlazi prvo kao singl, a biće i sastavni dio zasebnih albuma koje će ove godine objaviti dvojica muzičara. Njihovi zajednički nastupi počinju od juna.
Lesendrić otkriva da se njegov novi album, koji priprema dvije godine, još uvek “krčka”, ali da izlazi u aprilu.
“Snimljeno je 16 pjesama, sada polako dopisujem riječi, uglavnom mi je to uvijek problem. Lako pravim muziku, ali doći do prave emocije u riječima je stvarno teško. Imamo mnogo više pjesama nego što može da stane na CD i neke će morati da “odlete”, a stalo mi je do svake pjesme”, kaže Kiki.
Postoji trend da muzičari sa prostora bivše Jugoslavije sada sve intenzivnije sarađuju. Ako se vratimo unazad, na vaš životni i profesionalni put snažno su uticali burni događaji iz naše prošlosti, tokom ratnih godina imali ste veliki pad u karijeri.
“Naravno, izgubio sam želju da se uopšte bavim muzikom. Otišao sam u Južnu Afriku, a zatim sam imao sreću, pa sam počeo da radim u Grčkoj kao kompozitor. To me je spaslo da ostanem i dalje sa gitarom u rukama. Najteži trenutak je kad čovjek gubi svoju porodicu, a mi smo se, kao zemlja, raspali po svim šavovima, iako ja nisam razmijenio nijednu ružnu riječ sa ljudima koje znam od Makedonije do Slovenije. Mi smo svi ostali isti. Muzika je ta koja je uvijek spajala, nikad nas nije razdvajala i danas je ostala taj lijepak koji nas vezuje. Tokom rata, mi smo svi svirali po Austriji, Njemačkoj, Švedskoj,… Kada se tamo negdje sretnemo, ljubimo se. Dođu mi Bosanci, napune cijelu salu, atmosfera je sjajna, svi pjevaju, plaču,… Ljudi su ljudi, ljudi su dobri. Muzika i sport nas povezuju i vraćaju na te temelje na kojima smo odrasli”.
Da li vam nešto nedostaje iz perioda bivše Jugoslavije i kako vam danas izgledaju Beograd, Zagreb, Sarajevo,…?
“Neću da kukam za tom starom Jugom, ali mi smo tu porasli družeći se sa ljudima i u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, Skoplju, Ljubljani, tu sam nalazio svoje prijatelje koji su i danas ostali isti, znaju da cijene prave vrijednosti i to je ono što nas spaja. Za nas je nužno da imamo veliku konkurenciju. Sećam se te 1987. kada je izašao album “Kao ptica na mom dlanu”, tad se pojavila i “Ružica si bila” i 80 fantastičnih albuma je izašlo u Jugoslaviji. To je antologija, samo te godine je izašlo toliko dobrih pjesama da to ne možeš da preslušaš za noć. Zamisli tu konkurenciju, mješavinu – od Lačnog Franca sa sjevera do Leb i sol, Stidljive ljubičice, Bijelog dugmeta, EKV-a, Riblje čorbe, nas… To je toliko dobrih i kvalitetnih pjesama, i to mi nedostaje, povezivanje tržišta. Sa narodnjacima se to dešava mnogo lakše, jer ta muzika, očito, prolazi kroz zidove i stari rokenrol dobro prolazi. Vidi se da ljudi slušaju pjesme uz koje su se njihovi roditelji zaljubljivali,… Nova generacija je, čini mi se, ukačila prave vrijednosti tog trenutka, neku iskrenost kada smo svi bili možda i naivni. Ta zemlja je bila podložna za umjetnost. Koliko god je bila represivna prema nekim, da kažem, liberalnim mislima, ona je mnogo ulagala u kulturu i sport i to se vidjelo”.
A danas?
“Danas, čini mi se da to više nikome nije bitno. Svi su dobili ono što su tražili – svoje države, ulazak u Evropsku uniju, neki se bore da uđu, kao mi, sanjamo to, drugi koji su ušli sanjaju da izađu, sve je to isto. Ali, sreća je u samom životu – disanju svakoga dana, druženju sa ljudima, stvaranju nečeg dobrog za sebe i svoju okolinu, to te čini srećnim, ništa ti globalizam neće donijeti”.
Poslije toliko decenija, da li ste se umorili, šta je za vas muzika?
“Nisam se umorio. Muzika je za mene nešto najljepše, to što radim i volim cijelog života, ništa drugo nisam radio. Sve što sam pokušao da radim mimo muzike propalo mi je”.
Važite za dobrog momka, živite urednim životom, što je izuzetak na muzičkoj sceni.
“Igram tenis kad god mogu. Sport i muzika su za mene dvije veoma bitne stvari, s obzirom na to da ti i jedna i druga rade na duši, a moraš da radiš na duši i onda time i sve ostalo što proizlazi iz toga doprinosi da budeš zadovoljan”.
Šta je sa padobranstvom, da li još uvijek skačete?
“Bio sam padobranac i to je jedan lijep period mog života. Sada više ne skačem. Ovog juna planiram da skočim sa 63. padobranskom brigadom na njihovu godišnjicu, zvali su me i prošle godine, ali nisam bio tu. Padobranstvo mi je jedan vid slobode. Kada sam već morao da idem u vojsku, onda sam otišao tamo gdje mi je bilo nekako najblesavije, da uživam u tome, da to bude nešto drugačije”.
Ako volite slobodni pad, onda to znači da volite neizvjesnost i slobodu?
“Tako je, sloboda, nada i neizvjesnost, to je ono što me cijelog života vodi. Volim rizik, često rizikujem, ali u stvarima koje mi prijaju”.
jedan od boljih