„Kao ptica na mom dlanu“, „Kada sanjamo“, „Zaboravljeni“…, samo su neki od hitova Zorana Kikija Lesendrića i Pilota. Bend nije pao u zaborav ni kada je pravio dvije duže muzičke pauze. Uvijek se vraćao u punom sjaju. Kiki i Piloti ponovo stvaraju na radost mnogobrojne publike širom regiona.
Na kojim projektima trenutno radite?
“Završavam svoj album, koji je planiran da izađe najesen. Imam mnogo pjesama, trenutno miksam, odnosno završavam. Cijeli zvuk albuma sam vezao za sedamdesete godine, imam veliki orkestar sa svim instrumentima. Uživam u tom zvuku, što je za novu generaciju potpuno drugačije, ali generalno meni se mnogo sviđa. Ne mogu da pobjegnem mnogo od sebe i svog prepoznatljivog stila, ali je ovog puta malo drugačiji, eksperimentirao sam, cijeli album prati poezija, nešto što se ne dešava stalno, ali ipak muzika uz koju sam odrastao. Od Balaševića, koji na albumu ima dva teksta, Štulića, Bregovića, sve je zasnovano na proživljenim događajima, emocijama i iskustvu koje imam”.
Kako u sebi mirite rokera i porodičnog čovjeka?
“Supruga i ja smo u braku duže od 30 godina, i potpuno smo iz nekog drugog vremena. Najvažnije za svakog čovjeka je sloboda, u smislu da se osjećaš dobro, a kada si ti kao čovjek zadovoljan onda ide dobro. Svjedoci smo ovog vremena, kada je teško sačuvati bilo šta, a kamoli brak”.
Kada biste mogli da izdvijite formulu za uspješan brak, koja bi to bila?
“Budi slobodan, budi svjestan, otvoren, tolerantan i nasmijan. Sve se svodi na to da čovjek svakog dana mora ići naprijed i biti spreman na to da se ljudi s vremenom mijenjaju, te da svako ima nešto svoje što moraš poštovati i prihvatiti. Brak je isto kao neki biznis. Moraš biti pošten, dosljedan, čovjek od riječi i onda to funkcioniše. Problemi uvijek postoje da bi se rješavali, ali ja sam uvijek bio optimista i nikada nisam gledao previše na njih”.
U braku ste dobili i sina Đorđa. Čime se on bavi, i da li je ikada izrazio želju da krene muzičkim stopama?
“Završio je Političke nauke u Rimu, radio je u Fudbalskom klubu „Roma“ kao asistent direktora, zna sve u fudbalu, sve statistike, igrače. Jedno vrijeme je svirao bubnjeve sa svojim ortacima iz Rima, ali nije nastavio, otišao je u potpuno drugi segment od mog”.
Šta mislite o ljudima koji ni o čemu nemaju stava? Je li tako lakše živjeti?
“Bora Čorba je davno rekao: „Kako je lijepo biti glup“, ali mislim da to nije rješenje nizašta. Čovječanstvo postoji zbog toga što su neki pametni ljudi išli uvijek iznad svojih mogućnosti, izletjeli van orbite, otkrili sve moguće lijekove. Čovjek je taj koji pokreće ovu planetu, a isto tako je i uništava. Mislim da je mnogo bitno da imaš stav i svijest o tome da svojim činjenjem možeš da budeš koristan ili najveći štetočina. Smatram da u svakom pitanju, od politike do svakodnevne aktivnosti, čovjek mora da bude uključen sto posto, da koristi srce, dušu i mozak”.
Kako biste opisali današnju regionalnu rok scenu?
“Većina grupa koja je počinjala kad i mi su još na broju. Danas ima mnogo dobrih bendova, volim Dubiozu kolektiv. Ta scena još živi, jer mislim da ne možemo jedni bez drugih, konkurencija nas je održavala u šinama, i uradila je to da budemo samo bolji. Na iskustvima drugih imaš neke koristi. Generalno, dopada mi se ova scena, ipak je živa”.
Otkad ste se pojavili na sceni osamdesetih godina važili ste za ikonu rokenrola, to se ni danas nije promijenilo. Šta je najzaslužnije za to da ste ostali vjerni sebi i svom stilu?
“Svi se mi mijenjamo, ali dođeš u situaciju kada si stariji pa te iskustvo tjera da probaš nešto novo, drugačije. Meni se čini da su me sve greške i porazi očeličili više nego bilo šta drugo. Tjerali su me da budem bolji, naravno imao sam svijest da sam učinio grešku i onda sam se trudio da je ispravim. Nikada nisam želio da pjevam o politici niti me je to interesovalo, vezan sam za stvari uz koje sam odrastao i tako mi je do dana današnjeg. Gledam kada se ljudima obratim s pjesmom ili riječima, da to bude nešto moje i da uradim to što bolje, a na njima je da li će im se to svidjeti ili ne”.
Koje su najljepše uspomene koje vas vežu za Pilote?
“Toliko godina već postojimo i toliko je faza kroz koje smo prošli. Prva je bila kada smo bili slatki i nismo znali ništa, a poslije toga je došla ipak ona ozbiljnija faza, koncerti, albumi. Mnogo muzičara je prošlo kroz bend, ali, ako nije dobra atmosfera, onda to nije dobro ni za koga. Uvijek je postojalo drugarstvo između nas, pogotovo osamdesetih, kada se mnogo sviralo, više od 200 koncerata za godinu, bliži si s njima nego sa svojom porodicom. Putovanja nekako zaustavljaju vrijeme”.
Napravili ste veliku pauzu u muzičkoj karijeri. Zbog čega ste se odlučili na taj korak?
“Kada je počeo rat kod nas, nekako svi smo izgubili tlo pod nogama, nismo se našli u sredini u kojoj smo živjeli i u kojoj smo rođeni. Otišao sam u Južnu Afriku, jedno vrijeme sam živio u Kejptaunu, a imao sam potpisan i ugovor s grčkom kućom „Poligram“. Mislio sam da je moj život na bini gotov, ali ne, i tada sam mnogo radio, bio sam gost na koncertima, pa ti onda to gladno srce proradi i ponovo bi htio nešto. Sakupljao sam pjesme i ideje godinama, i u jednom trenutku je uslijedio povratak. To se desilo 2008. godine, na nagovor Bajage i Balaševića, ponovo sam izašao na scenu. Tada mi se činilo nerealno, ali ispostavilo se da je taj album opet otvorio neka vrata koja sam davno zatvorio”.
Vi ste muzičar, kompozitor, producent. Je li lakše pisati za sebe ili za nekoga drugoga?
“Čini mi se da je mi je teže pisati za samog sebe. Radim s ljudima koji me inspirišu na neki način, pa pravim nekoliko verzija, ali definitivno mi je za sebe raditi mnogo teže”.
Da li se danas muzika više gleda nego što se sluša?
“Ovo je novo vrijeme, sve se promijenilo, sve se brzo digitalizovalo. Ljudi i slušaju i gledaju, iako ja posmatram muziku kao kad sam počinjao. Čini mi se da pjesma bez spota ne može da zaživi. Čudno je, ali lijepo je kada muzika ima neko objašnjenje, i kada je kvalitetno urađeno. Teško je smisliti nešto novo. Ja na albumu imam 19 pjesama, teško je reći koja će se izdvojiti, ali ne mogu da smislim 19 spotova. Neke pjesme svjesno staviš u drugi plan. Drugo vrijeme, drugačije, ali ne kažem da je lošije”.
Danas je moderno i gotovo pravilo izdavati singl po singl, no, Vi ste odlučili publiku obradovati albumom.
“Tako je lakše. To je posljedica brzog vremena. Za četiri mjeseca možeš izbaciti četiri singla, ne košta mnogo, ni živaca ni para. Odrastao sam drugačije i želim da albumom ostavim trag u vremenu”.
Možete li se ikada zamisliti u penziji i da li, zapravo, postoji muzička penzija?
“Ne postoji, penzija je kada odletiš gore na nebo. Vidimo da i stariji muzičari sviraju i drmaju do posljednjeg daha. Nije to stvar opredjeljenja da si gladan i željan slave, nego, to je takav posao”.
