Muzika film i TV

Laušević: Ima ljudi koji mi ne vjeruju da sam pisao istinu čak i među najbližima

FOTO: Vesna Lalić

Žarko Laušević (59) bio je glumac koji je mogao sve – imao je 25 godina kada je sa televizijskom serijom “Sivi dom” doživio ogromnu popularnost, imao je 27 godina kada je 1987. za film “Oficir s ružom” dobio Zlatnu arenu na tada jugoslovenskom filmskom festivalu u Puli i Cara Konstantina u Nišu, imao je 30 godina kada mu je uručena Sterijina nagrada za likove Rastka Nemanjića i Svetog Save u predstavi “Sveti Sava” u Novom Sadu, vlasnik je i najviših priznanja na festivalu Grad teatar u Budvi, Gran prija na Filmskim susretima u Nišu, nagrade “Zoran Radmilović”…

Imao je Isusove godine kada je jedna tragedija prekinula njegovu glumačku karijeru. Ali, okrenuo se pisanju i objavio tri knjige koje nose zajednički podnaslov “Dnevnik jedne robije”. Veliki tiraži i brojne hvale svjedoče da je Lauš pokazao i ogroman spisateljski dar.

U prodaji je knjiga“Sve prođe, pa i doživotna”. Kako doživljavate reakcije čitalaca koje stižu do Vas?

“Kao veliku satisfakciju za proživljeno. Mislim da mogu reći za dvaput proživljeno, jer je pisanje u žanru za koji sam se opredijelio bilo zapravo ponovno bolno prolaženje kroz istu priču iz devedesetih. Zanimljivo je da čitaoci, pogotovu ako se radi o savremenicima kojima je taj period još u pamćenju, pored poistovjećivanja, imaju jednaku reakciju podsjećanja na svoje lične drame iz tog vremena”.

Kakva je razlika između pisanja prve knjige, “Godina prođe, dan nikad”, i ove treće, nedavno objavljene?

“Postupak koji sam odabrao na početku nije se razlikovao u radu na sve tri dosadašnje knjige. To je u nekom smislu samoredigovanje mojih već odavno napisanih dnevničkih bilježaka. U tom procesu se trudim da izbjegnem naknadno pametovanje, čak i ako naiđem na neku krajnje tačnu anticipaciju budućih događaja”.

Knjigu ste posvetili svom ocu. Koje najljepše uspomene čuvate na njega?

“Većinu iznosim u knjigama. Bio je visokomoralna ličnost i tih čovjek. Živio je po zakonima hrišćanske pravičnosti i nikad se nije ljutio na život. Trudio se da ne pokazuje emocije. Ipak, sjećam se jednog užarenog, suvog ljeta u tadašnjem Titogradu, kada je napokon linula kiša, pravi ljetnji pljusak. Pozvao je nas djecu na terasu i krenuo da se veseli onako iskonski, gotovo dječje. Nismo mogli da vjerujemo svojim očima. Naš otac, uvijek ozbiljan i zabrinuti profesor, odjedanput pokazuje neku drugu, nama nepoznatu stranu svoje prirode. Taj osmijeh, koji sam tada vidio na njegovom licu, otkrivao sam sve češće kod njega kako je bivao stariji. Osmijeh pomirenosti i razumijevanja svijeta oko sebe”.

A kad je o majci riječ?

“Majka je uvijek bila presrećna kad smo svi na okupu, a poput oca zabrinuta kad god to nismo. I uvijek je računala vrijeme koliko se nismo vidjeli. Već je bila ozbiljno bolesna kad su je pripremali na susret sa mnom, 2013, poslije mnogo godina. Nisu mogli, mislili su, računati na neku racionalnu reakciju od nje. Više usputno su je pitali: “Koliko ono ima da nijesi viđela Žarka? Zove, bogami, svaki dan. A, koliko ima da ga nijesi viđela?”, upitaše glasnije. “Ima, bogami, dosta…” Malo je poćutala, pa dodala: “Trinaest godina i četiri mjeseca”. Naravno da su svi oko nje ostali šokirani jer su bili uvjereni da tako suvislu informaciju nikad više od nje ne bi mogli dobiti, kad je uslijedio novi šok, pošto je dodala: “I dva dana.” Računica je bila do u dan tačna”.

Koliko su vam zbog knjige, odnosno nekih djelova u njoj, zamjerili vaši najbliži u porodici?

“Prilično. Nekad je to ljutnja, a nekad i nevjerovanje da je to što pišem istina. Nisu tu usamljeni. Ni ja sam često ne vjerujem šta pronalazim u sopstvenom dnevniku. Pravilo koje sam ustanovio na početku pisanja bilo je da neću zavirivati u sjutrašnji zapis nastao prije četvrt vijeka. I često mi se desi da ne mogu da se sjetim nekog zapisa, tako da ga i bukvalno prvi put otkrivam poslije toliko godina. Nekad su u pitanju šifrovani zapisi, zbog cenzure koja mi je često plijenila dnevnik, ali zahvaljujući sačuvanoj korespodenciji sa nekoliko bliskih ljudi i putem prizivanja dostupne novinske arhive na kraju uspijevam da otkrijem smisao nekog zapisa”.

Dušan, Asja, Jana, vaše troje djece, idu svojim putem. Da li ste uticali na odluke koje su do sada donosili?

“Nisam, niti ću ikada. Oni su sad odrasli ljudi, a ja sam tu samo da ih volim”.

Vaša supruga Anita je veoma uspješna u svom poslu. Trenutno radi seriju u kojoj je glavni junak Al Paćino, prošle godine je dobila prestižnu nagradu Designing Women, koju dodjeljuje organizacija New York Women in Film & Television. Kada tražite njene savjete?

“Anita je moj partner, i to ne samo u braku. Veoma uvažavamo i sve profesionalne sugestije koje dobijemo jedno od drugog. Ona je u tome inače mnogo bolja od mene, lakše uočava i bolje procjenjuje, tako da je njeno mišljenje meni uvijek važno, možda i najvažnije. Obično se pokajem kad ne uvažim njen stav”.

NAJNOVIJI NAJSTARIJI POPULARNI
Realno
Gost
Realno

Da je pucao u noge, bilo bi opravdano i svi bi ga podržali. Ali je ispao veći siledžija od one trojice.

Ma, daj!
Gost
Ma, daj!

A da samo odleži ko čovjek?

CG volim🇲🇪
Gost
CG volim🇲🇪

Patetika iz srpskog novinarskog pera!!!
Isusove godine stavljaju u kontekst “Lauša” i tragedije tri mladića nedorasla!!! Uhhh užasss

dijana
Gost
dijana

Ko smo mi da sudimo o nekom …dešava se ….zivot je nepredvidiv ….treba realno gledati na zivot i shvatiti ….
Da nema ni najboljeg ni najačeg—–

Choda
Gost
Choda

Greote od njega, sto je prozivio coek , strasno:/ .. Kako je familijama to nista a? volis ti tvoje troje djece jel

Trol
Gost
Trol

a grize li te savjest zto iz bijesa ubi coeka, to nista…

Pero s pumpe
Gost
Pero s pumpe

?????

Send this to a friend