Legendu jugoslovenskog glumišta, Mišu Janketića, godinama gledamo u brojnim TV serijama. Narod ga voli kao Gavrila Gavrilovića iz hit serije “Porodično blago”, a uskoro će ga gledati u novoj sezoni “Ubice mog oca”. Glumac ističe da nije kometentan da poredi serije u kojima je igrao, sa ovima danas i navodi da je taj format prijemčiviji gledaocima u odnosu na film samo zato što ih “film tjera da izađu iz kuće”.
Kako sa ove vremenske distance gledate na lik Gavrila Gavrilovića u “Porodičnom blagu”?
“Vidim sebe u jednoj ljepšoj verziji nego u ovoj u kojoj sam sada (smijeh). Mislim da je to bilo neko bolje vrijeme, ili se meni to samo čini iz ove perspektive”.
Postoji li Gavrilo i u današnjoj stvarnosti?
“Gavrila uvijek ima, i u tome jeste vještina Siniše Pavića, finog pisca čiji su likovi svevremenski. Ova serija je aktuelna i danas, jer se mi u našim odnosima, u našem društvu, nažalost, ne mijenjamo baš mnogo. Kao da stojimo na istom mjestu, što bih ja rekao: lijepo tajimo”.
Kad se sve sabere, porodica je, ipak, najveće blago?
“Čovjek bez porodice je čovjek bez korijena, kao da ne postoji. I meni je moja porodica ne veliko, već najveće blago”.
Počinje druga sezona serije “Ubice mog oca”. Najavljeni ste kao dobri duh.
“Rekao bih da se pojavljujem kao Hičkok u njegovim filmovima, jedanput i u jednom kadru. Bilo mi je drago da se i ja nađem u toj priči, jer u seriji igraju i moj sin Marko i ćerka Milica”.
Koja je razlika između ondašnjih i sadašnjih TV serija?
“Nisam sklon tome da uvijek govorim da je ono nekadašnje bilo bolje u odnosu na ovo sada. Ali nama je bilo bolje jer smo bili mlađi, jači i ljepši. I sada se prave veoma dobre serije, koje rado gledam, kao što su ‘Sjenke nad Balkanom’ i ‘Psi laju, a vjetar nosi’.
Zašto su kod nas, ali i u svijetu, serije popularnije od filmova?
“Zato što smo sve manje komunikativni i usredsređeni na sebe i svoju okolinu. Film traži izlazak iz kuće i neku drugu vrstu angažmana. U serije se mnogo ulaže. To je za sada tako”.
Pored ovih “TV avantura” i dalje igrate u pozorištu?
“Pozorište je moja prva ljubav, a ona zaborava nema. Igram pet-šest naslova u beogradskim pozorištima i u novosadskom. To me održava. Pozorište je moja baza”.
