Saša Lošić Loša je sa svojim bendom Prljavi orkestar, jedan od simbola muzičke scene bivše Jugoslavije. Kaže da je, dok je služio vojsku,
“Kod mene je novac uvijek bio posljedica a ne uzrok kreativnog podsticaja. Budući da sam uvijek bio zarobljenik vlastitog cinizma, nikada se nisam furao da postanem estradni tajkun. Bilo bi to isuviše banalno”, rekao je u razgovoru za Nedeljnik. Iako su ga smatrali mjzičarem koji sa Orkestrom stvara pjesme zbog novca, Loša tvrdi da je još u JNA shvatio da “to sa urbanom kulturom ne ide”.
“Kada sam počinjao, pored umjetničkog jedan od motiva bio je i taj – da budeš neko ali i da Ona vidi jednog dana da si postao neko. Snimaš prvi album a kroz blurovani kadar Ona u slow-motionu hoda kroz polje makova. Zapravo, razlog mog nesporazuma sa javnošću je radoznalost. Možda u tome leži jedan od razloga mog komplikovanog javnog statusa. Kako nekome objasniti da isti čovjek jedne godine piše operu po Euripidovoj tragediji ‘Bahantkinje’ na starogrčkom jeziku, druge godine muziku za seriju ‘Vratiće se rode’, a već sljedeće pleše po sceni i pjeva ‘Suada, Suada, da li si ikad mene voljela, hej…’. Ljudi nisu morali znati da sam bio student Likovne akademije u Sarajevu na odsjeku za industrijski dizajn ali mi nije jasno kako to da niko od učenih glava nije pomislio da – ako se na istom albumu nalaze pjesme ‘Šta će nama šoferima kuća’ i ‘Goodbye teens’ – da tu nešto nije u redu. Ali sve okej, razumijem, ljudi nemaju fokus, ljudi su površni”, rekao je Loša.
On je jednom prilikom si izjavio da ih gledaju kao bend podsvesti Jugoslavije koji nema ništa protiv ćevapčića ili čovečje ribice iz Postojne.
Kako mu danas u podsvesti ili svesti izgleda nekadašnja Juga i kako mu izgleda današnji region čiji neki delovi žive u sada već neoročenoj tranziciji?
“Da, citirao sam Roberta Boterija iz slovenačke Mladine koji je rekao da mu se Plavi orkestar čini poput podsvijesti bivše Jugoslavije. Odnosno da smo neka benigna pojava – poput ćevapa, sladoleda, sa kojom niko nema problem. Dakle, ako gledamo Plavi orkestar kao pojavu, onda je ova grupa valjda posljednji dinosaurus u regionu. U vremenu gdje se sve raspada, rastače, padaju vlade, dešavaju se revolucije, simboli nekadašnjeg zajedništva nestaju – primjetio sam da Orkestar kod ljudi izaziva neku iracionalnu stabilnost, kao: ‘Vidiš, oni su ostali zajedno, oni su ostali prijatelji’. U vremenu u kojem polako nestaje svijet koji smo nekada poznavali – ponešto, eto, i ostane. Ponekad mi se čini da, ako po ičemu Orkestar dijeli sudbinu Bijelog dugmeta, onda je dijeli u činjenici da je ovo jedna od rijetkih grupa koja je dobrodošla u bilo kojem mjestu u regionu i da je svi narodi i narodnosti bivše države smatraju svojom grupom. Malo prije sam spomenuo Roberta Boterija. On na kraju filma ‘Orkestar’ parafrazirajući jednu parolu iz doba socijalizma, kaže: ‘Čuvajte Plavi orkestar kao zjenicu oka svoga’.
Loša daje osvrt na trenutnu situaciju u regionu i svijetu.
“Što se tiče današnjeg stanja u regionu, pa i na globalnom nivou, mislim da smo žrtvovane generacije usprkos trudu i idealima pojedinaca. To što se sada događa sa planetom Zemljom ne može se porediti ni sa jednom krizom u istoriji čovječanstva. Kontekst ovog vremena je zastrašujući. Ne vjerujem više u revolucije. Neko objavi da bi digao revoluciju i dobije tek nekoliko lajkova na Fejsbuku. Mislim da nam je prije svega potrebna duhovna evolucija. Ljudima ponovo trebaju iluzije, snovi, da bi bili srećni. Moramo se pomiriti sa tim da će napredak nastupiti tek za sto godina kada neke nove generacije pokažu interes za lijepo, za stil, umjetnost, za život lišen banalnosti. Da skratim: da odradimo ovu inkarnaciju pa ćemo vidjeti šta ćemo poslije”, rekao je Loša.
