Iako je karijeru započeo kao reper, danas je daleko više od toga. Marko Šelić Marčelo jedan je od najcjenjenijih i najpopularnijih ličnosti i kritičara savremenog društva u regionu. Lično, pretencioznim smatra kad se naziva piscem, a i moderator je TV serijala o mladim ljudima na Balkanu i njihovom mišljenju o najosjetljivijim društvenim temama. Izdao je pet albuma, četiri romana i napisao preko stotinu kolumna. Porijeklom je iz Paraćina, ali živi i stvara u Beogradu.
Marčelo je kroz svoj rad opisao većinu anomalija u društvu na prostoru bivše Jugoslavije. Sve što radi, kaže da radi iz ubjeđenja i nikako drugačije, a svoju radoholičnost smatra posljedicom sporosti i cjepidlačenja.
Uz brojne stvari koje radite u životu, šta je ustvari Vaše primarno zanimanje?
“Zapravo je pisac, makar u tehničkom smislu, precizniji opis moje djelatnosti, pošto sasvim izvjesno pišem i sasvim izvjesno niti sviram niti pjevam. Kazujem stihove na ritam. Avaj, da ne sviraš i ne pjevaš ili da bilo šta ne umiješ, to možeš priznati i sam – ali da nešto umiješ, recimo da si valjan pisac, to ti moraju priznati drugi, inače si u zabludi preozbiljnog shvatanja sebe”.
U svom društveno angažovanom djelovanju jako mnogo vremena provodite sa mladima. Kakvo mišljenje imate o njima? Mogu li biti bolji od prethodnih generacija?
“Da se ne lažemo, gotovo im ništa ne ostavljamo lijepo, samo svoju razlokanu sadašnjicu i svoju već odavno otužnu nostalgiju koja nije njihova, jer nisu rođeni u Jugoslaviji. I to se sad već odnosi i na moju generaciju: imam 36 i ne osjećam da smo se na makro planu za bilo šta izborili, niti smo im prokrčili put”.
Šta je to toliko loše?
“Nacionalistički glasovi i dalje se čuju i vrbuju nove klince, treš muzika pokorila je onu drugu mnogo gore nego devedesetih, zemlje su nam ogrezle u korupciju i kult vođe, partokratija nesmetano metastazira, obrazovanje devalvira, svi to znamo i ipak sve ostaje isto. Trenutno stanje moguće je promijeniti jedino masovnim protestima na ulici, ali i to nije u potpunosti sigurno. Ne zagovaram nasilje, ali uvijek sam za mirnu blokadu institucija. Oni su moji činovnici, ne ja njihov. Mi odlučujemo o njihovom radnom mjestu, ne oni o našem”.
Vas lično, kao urbanu facu, koliko nervira podjela na ruralno i urbano, elitu i seljake?
“Ako elitu zamislimo kao skup istinski izuzetnih pojedinaca koji nisu usput oboljeli od snobovluka i koji su kadri da svojim primjerom nadahnu druge – to bi mi imalo smisla. Mislim da su naši stvarni neprijatelji palanački mentalitet i nekultura, a njih ćete naći i na selu i u gradu. Zato „seljačina“ nije srećno skovana riječ, jer može da zazvuči kao aludiranje na čovjeka sa sela i da tako počini nepravdu gomili krasnih ljudi. Treba nam nova, preciznija riječ da opiše onoga ko je neotesan, bahat, moderno primitivan, operisan od svakog ideološkog i kulturološkog morala”.
Šta je onda uopšte urbano?
“Od čega taj status urbano zavisi? Kad uzmeš muziku za primjer, ono što se posljednjih godina „prourbanisalo“ u svojoj je srži upravo ono što je prije dvadeset godina bilo „seljoberski“. Kao klinac, mislio sam da su novokoponovani narodnjaci neka vrsta zla, negativ našeg sistema vrijednosti i estetike. A sada moram da primijetim da su organski narodnjaci benigna pojava u odnosu na ove GMO kulturološke kentaure. Zato opet kažem, radije bih se danas bavio podjelom na ljude usmjerene ka kulturi i umjetnosti i proizvođače/ konzumente kiča i besmisla na drugoj strani”.
Vidi li se razlika u publici u ruralnim i urbanim sredinama?
“Vidim razliku među sredinama kojima je češće ponuđen kulturan program i onima gdje nije. A to ne mora da ima veze s veličinom mjesta. Naprosto, kultura je osjetljiva biljčica, traži mnogo njege i brižljivosti. Nekultura je korov, sama se širi i organizuje. Ako pustiš, nema nikakve sumnje šta će pobjediti”.
Dakle, u kulturi leži spas?
“Njen domet je vjerovatno skučeniji no ikada ranije, dok je prostakluku dat besramno veliki javni prostor. U tome se najbolje ogleda šta naše vođe stvarno misle o nama. Recimo, predsjednik moje zemlje (ne i moj) može bez prestanka tri dana da govori koliko voli narod, ali dovoljno je ista ta tri dana gledati Pink, njegov glavni medij, pa razumjeti do koje sumanute mjere on zapravo smatra svoj narod glupacima i potpunim prostacima, bićima nižeg reda. No, kultura je tu, dostupna svakome više nego ikada ranije, samo je i standard okrenut protiv nje”.
Obzirom na realnost, da li onda imate pesimističan pogled na budućnost ili nade nema?
“Nijedan od pet prethodnih albuma, koliko god na njima bilo i mračnih tema, nije se završio pesimističnom pjesmom, ona posljednja nikad nije takva. Roman ‚Zajedno sami‘ nema takav kraj. Ni trilogija ‚Malterego‘ neće ga imati. Ali moje je duboko uvjerenje da se do takvih krajeva ne stiže preko fino popločane, ljupkim fenjerima osvijetljene nekrivudave staze”
Da morate da birati između bavljenja muzikom i pisanja proze…
“Kako rekoh, muzičar nikada nisam bio. Moje prirodno stanište je pisanje”.
