Marija Perović: Žena može da bira

Marija Perović, poznata i kao prva crnogorska rediteljka, filmsku i televizijsku režiju diplomirala je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Režirala je dva dugometražna igrana filma Gledaj me i Opet pakujemo majmune, za koji je na Jugoslovenskom filmskom festivalu u Novom Sadu 2005. nagrađena za najbolju režiju. Bila je i jedan je od prvih reditelja popularne hrvatske televizijske sapunice Vila Marija te reditelj i saradnik na scenariju na više od 350 žanrovski različitih televizijskih produkcija. Profesor je na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, jedan od osnivača producentske kuće Katun Movies, autor knjige Razgovori o filmu, član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti, te brojnih filmskih udruženja. Kao reditelj i scenarista nagrađivana je više puta. Serija Grudi, koja se od 27. oktobra emituje na Programu RTCG, samim nazivom i tematikom pobudila je veliko interesovanje publike u zemlji i okruženju kao i značajnu medijsku pažnju.

“Scenario za film Sise, kasnije djelimično raspisanu seriju Grudi, napisan je 2010. godine, i skoro pa bi imao i mali jubilej da ga nije pročitala Dubravka Drakić prije dvije godine. Ideja je išla ovako, organizuje se 20 godina mature u Nikšiću, sa prijateljicom sjedim u Budvi u Perli i ona mi priča priču gdje je ko od nas nakon 20 godine. Dvije priče mi privuku posebnu pažnju…”

“Razlika između ove priče i drugih je što naše junakinje i junaci predstavljaju život čak i gorim nego što se drugima čini. Ponukani nikšićkom rečenicom “da ti nije malo previše”, ili ravničarskom “sidi di si, ni za di si nisi”, oni i misle da mogu više. Stalno moramo u sebi da budimo potrebu da budemo bolji”.

Zašto ste kao glavno mjesto događaja izabrali Nikšić?

“Porasla sam tamo, slične varijante likova sa drugačijim epilogom takođe su porasle tamo. I jer je sada pragmatično-fotogeničan, znala sam da jeste ako ga budemo gledali našim očima zbog gradske strukture, jer je tamo kuća Zirojevića u kojoj su tri prostora za snimanje, po kojima sam, da ne kažem, pisala, ali koje smo direktor fotografije, scenografkinja i ja vidjeli”.

Jedna od uloga u seriji je zet-stranac, koji ima svoje viđenje života i Crne Gore. Unijeli ste i taj često nedostajući pogled sa strane?

“Nije zet, suprug je (smijeh). Možda Nikšić i zato jer tamo znam dva “zeta stranca”. Filip (Peđa Bjelac) nema pogled sa strane, ima neki koji je on zamislio. I bez obzira što je iz Mančestera, on se “ljuti” što ne može da živi onaj život koji je zamislio. Iako na drugačije načine, tolerancijom, kojoj mi domaći nismo skloni, pokušava da dođe do njega”.

Budući da potpisujete i scenario i režiju, da li četvrtom epizodom zatvarate krug ili postoji mogućnost da i dalje pratimo junake serije?

“Scenario je po mojoj priči napisala Vladislava Vojnović, a da li ćemo ih pratiti i dalje… Sve može da se raspiše i nastavi, pogotovo s ovakvom ekipom, ali želim da, uslovno rečeno, produkciju potpiše neko drugi. Ili, kako i kuda će Grudi da porastu zavisi od više faktora, ali sada smo pokazali šta mi s njima mislimo, pa je moguće pričati i o nastavku”.

Ono što je zbunilo, a ostavilo i snažan i upečatljiv utisak, miks je igrane i dokumentarne forme. Može li se reći da je tako neuobičajen rediteljski postupak bio izvjestan rizik?

“Jeste. Više je “pozorišni” nego filmski, mada ima ga u Seksu i gradu, pa u filmu Ja, Tonja, pa u CrvenimaVorena Bitija, na malo drugačiji način odgovaram da se ne pomisli da nije sve već izmišljeno. Ta struktura je postojala od početka, napisana još u fazi filmskog scenarija, ali naznačena i neprecizna, i rasli su strahovi oko realizacije tog segmenta, kada smo postali svjesni emocije koju nosi igrani. Kako već sada govore neki komentari, mislim da zaokružuju igranu strukturu na način na koji samo to realnost može”.

Okupili ste odličnu regionalnu glumačku ekipu. Čime ste se vodili u odabiru glumaca?

“Biće smiješno i patetično, ali u duhu obilježavanja mature može da prođe. Da su dobri ljudi i, dok vam odgovaram shvatam da jeste tako… Ove pipkave emocije, a da ne budu prenaglašene ili patetične, prenose samo oni koji ih razumiju. A samo dobri mogu da ih razumiju. I bilo je nevjerovatno kako su se Vojin Ćetković, Nada Šargin, Marija Škaričić, Dubravka Drakić, Mira Banjac, Peđa Bjelac, Danilo Lončarević, Jelena Đukić, Bane Popović, Bruna Bebić, Vojo Krivokapić odmah sklopili. Mislim da ima nešto i u magiji snimanja van njihovog prirodnih prostora”.

Kako je proteklo snimanje, da li ste zadovoljni obavljenim poslom?

“Tu posvećenost, brzinu i preciznost u samom snimanju nikada ne bismo imali bez Maje Gardinovački. Tako da su u procesu snimanja, iako smo većinski bili Nikšićani, scenografkinja, kostimografkinja, izvršni producneti, kompletan sektor režije, na važnim pozicijama učestvovali i oni koji su poput Maje radili na preko 50 igranih filmova i serija. Kombinacija studenata sa Fakulteta na Cetinju i nevjerovatnih profesionalaca, na čelu sa Mirom Banjac, morala je dati rezultat oko kojeg smo se svi potrudili”.

Najavili ste snimanje istoimenog filma. Zašto ste se odlučili za obrnuti redosljed, serija pa film?

“U montažnom procesu zaključili smo da posjedujemo materijal koji pored serije može da bude i zanimljiv film. Priča je prvo bila u formi filmskog scenarija. Otpočetka smo razmišljali u oba smjera. Malo je priča u kojima su glavne četrdesetogodišnjake pa još školovane, koje bi da negdje imaju hormon dopamin, odnosno da spavaju, vode ljubav, da budu srećne. A svaka opcija koja ih prati u njihovom peripetijama je i edukativna, jer o takvim ženama ne govorimo na Balkanu, ili u Crnoj Gori, a one su većina i ovdje, kao i u Njemačkoj, Francuskoj, Americi”.

Već ste rekli da je osnovna tema borba protiv raka dojke. Koliko je značajno da je ova tema obrađena upravo iz ženske vizure?

“To je jedna od tema. Osnovna tema je kako u tri dana promijeniti pogled na svoj život i onda kada niste najmlađi. Možda su tri dana dovoljna za fiktivnu strukturu, ali snagu za promjene ne smijemo izgubiti u životu”.

Koja je poruka ovog projekta?

“Žena može da bira. Bila zdrava, bolesna, majka, raspuštenica, jalovica, ambiciozna, lijena. Ona može da bira”.

Da li ste već oslušnuli TV publiku i reakcije na seriju Grudi?

“Samo nek rumore ovakvi. Šalim se. Ono što dobijamo kao feed back govori nam da je publici trebalo baš nešto “normalno”, kako navode. A interes i plasman serije u regionu, distribucija, govore da smo sa sličnim pričama u manjku. Jer je interes za Grudima popriličan”.

Zanimljivo je da ste prva žena filmski i televizijski reditelj u istoriji Crne Gore. Da li je to za Vas bila prednost, privilegija ili…

“Toliko puta sam odgovorila na ovo pitanje. Nisam više jedina, i radujem se tome. Porasli su neki novi, mlađi, drugačiji i uspješni. Oba pola. Crna Gora treba da prepozna njihove već međunarodne uspjehe, a televizije i agencije da im omoguće prostor. Na isti način na koji je Filmski centar to uradio za sve generacije. A ja ću naći vezu u svemu u ideji koja je plemenita. Baš kao što su i grudi prvi kontakt sa životom, zatim sa ljubavnim odnosom, simbol žene, u pežorativnom i suštinskom smislu, tako treba da se batalimo predrasuda i da shvatimo koji potencijal imamo. Nema veze ko je prvi, treba da se čuje za Saru, Tamaru, Milanu, Katarinu, Mateju, Jelenu, Asju, Milenu, ali i za Seada, Nikolu, Milorada, Zvonimira, Slavena, Andriju, Filipa, Dmitra, sve one koji su došli ili dolaze. Po imenima vidite da je to raznolika i dobra ekipa. I svi su prisutni, iako nisam sve kao profesorica sada prozvala. Neće zamjeriti, isprozivaće oni vas s onim što će da urade”.