Muzika film i TV

Massimo Savić: Nije mi žao što sam odbio Štulića i Bregu, to je sudbina

Massimo Savić sprema se za ljetnju turneju, a sprema i novi album. Autor iz Zagreba koji je do sada osvojio devet nagrada Porin za najbolju mušku vokalnu izvedbu, nedavno je proslavio 56. rođendan, a osim u brojnim poslovnim uspjesima, gušta u skladnom porodičnom životu sa suprugom Eni i kćeri Mirnom.

Mnogi ni ne znaju da je Džoni Štulić želio producirati prvi album grupe Dorian Gray, no vi ste izabrali Sašu Habića, a i Goran Bregović vam je svojevremeno ponudio da radite s Bijelim dugmetom. Je li vam danas žao što ipak niste pristali na njihove ponude?

“To je stvar sudbine, kurs života koji, nažalost ili nasreću, ne možeš mijenjati. Imam osjećaj da je predodređen na neki način. Da, Štulić je, bar su meni tako rekli, vidio jedan naš nastup upravo vrativši se iz Amerike i čuo sam da je nekome rekao kao ‘toliko sam klubova obilazio u Americi, a vidi ove momke’ – dopao mu se valjda taj naš čudni talent miješanja svjetlosti i tame, lijepe i ružne melodije i stvarno je rekao Siniši Škarici da bi on to rado producirao. Međutim, ponavljam, u tim godinama mozak kod mladih ljudi još nije formiran, to je neka kašica, tako da nismo uspjeli uvidjeti vrijednost te ponude. Možda mi je čak i žao na neki način što nismo probali ići tim putem. Ko zna kako bi to bilo jer i Štulić je bio vrlo oposeban tip. Onda smo čuli kako je Saša Habić radio grupu U škripcu i Bebi Dol i meni se to strašno sviđalo, a sviđao mi se i bend Matia Bazar iz Italije i mislio sam da nam treba upravo takav producent i nismo pogriješili – prvi put smo čuli što su to milisekunde, što su herci, delay i tako dalje. Mene je sve to skupa zaintrigiralo. Podstaklo je u meni veliku želju za znanjem, u smislu rada u studiju”.

Što je više bendova ubilo u nekadašnjoj Jugoslaviji – droga ili odlazak u JNA?

“Ne bavim se statistikom i ne znam kako bih kompetentno odgovorio na ovo pitanje”.

Vaš put odredile su suradnje s najvećim zvijezdama – od EKV-a i Električnog orgazma do Filma. Ko su danas ljudi iz branše s kojima volite surađivati, s kojima rado popijete čašu vina?

“Moje vam je vrijeme uglavnom rasprodato između posla i porodice. Ako se i dogode neki susreti, onda su često slučajni. Ponekad se sretnem sa svojim dragim prijateljem Jurom Pađenom ili na moru uhvatim Ivicu Propadala, uoči njegove premijere predstave u našem HNK-u uspio sam se susresti s legendarnim Mikijem Manojlovićem, a evo, baš prije neki dan sam nakon promocije albuma ‘Sada’ slučajno završio s ekipom iz Mayalesa na kratkom pivu”.

Mislite li da su današnje generacije znatno prigušenih i umanjenih buntovničkih poriva u odnosu na generacije prije 20-30 godina i u čemu vi vidite objašnjenje tog fenomena?

“Tada smo žudili za nečim i to je bio jako dobar pokretač. Mistifikovali smo ono što se događa u Londonu, Amsterdamu, Njujirku, ne shvatajući da su mnogi iz tih krajeva rado dolazili u Zagreb jer je naša scena bila jako vibrirajuća. Zbog te žudnje da nešto postignemo, da zvuk koji snimimo bude na nivou na kojem su bili strani bendovi, što je bilo vrlo teško postići jer smo bili limitirani opremom, to je bilo predivno vrijeme buđenja i stvaranja. Danas mislim da jednostavno postoji previše izbora i sve nam je toliko na dohvat ruke, a opet toliko daleko, tako da kao da nam se korporativni kapitalizam ruga iz izloga u lice”.

Kako ste doživljavali muziku na svojim počecima, a kako danas? Je li se promijenila muzika, njena svrha ili ljudi koji je poimaju?

“Posljednja sam generacija koja je živjela prelazak iz analognog u digitalno, a onda i u viralno. Nekada je rad u studiju bio strašno naporan, morao si ga rezervirati za određenu količinu sati, na recimo 200 sati. I stvarno si morao raditi 10 sati na dan u studiju 20 dana ako si htio sve snimiti kako treba jer se snimalo na traku. Ispravljanje onoga što si pjevao tada je jednostavno bilo nemoguće. Morao si biti dobar muzičar, snimiti to kako treba i onda miksati kako treba. Recimo, na pjesmi koja traje šest minuta, ako neko zaboravi stisnuti neko dugme na petom minutu i 50. sekundi, sve se mora raditi iznova. A ne smije se puno puta raditi, jer što više vraćaš, traka dobija sve više i više šuma. Danas je to sve digitalizovano, studiji su mnogo manji, fokusiraniji na ono što se radi. Kada odem u studio, radim tri do četiri sata jako intenzivno, totalno riknem i idem doma na odmor. Sasvim se drugačije danas radi”.

Što sve donosi vaš novi uradak?

“Donosi saradnju s nekim provjerenim imenima s kojima sam puno radio, ali i neke novitete. Svježa krv je uvijek važna jer svako gleda na muziku, na umjetnost uopšte, na svoj način. Svaki čovjek je univerzum i to sasvim poseban. Volim raditi sa svim ljudima koji imaju dobru volju pomoći u kreativnom smislu”.

Supruga je autorka brojnih vaših pjesama. Sugerirate li joj ono što želite ili ona uvijek pogodi i koliko je za umjetnika važna srodna umjetnička duša kojoj se vraća?

“Sve odluke koje donosim prodiskutujem s Eni i s kćeri Mirnom. One su moj oslonac, moj stup i bez njih ništa ne bi bilo isto. Dakle, jako je važno imati nekog ko je na taj način uz vas”.

Send this to a friend