Muzika film i TV

Massimo Savić: Umjesto da se još više razlikujemo, postajemo sve više isti

Massimo Savić, umjetnik čije pjesme iz 80-ih danas pjevaju i klinci koji tih godina nisu bili ni u planu, kaže da mu te godine kada je stekao slavu, uopšte ne nedostaju, ali mu u današnjem vremenu smeta nedostatak emocija i ljudske komunikacije.

“Ne nedostaje mi prošlost, samo mi buduća vremena nedostaju. Osamdesete su bile u odnosu na ovo današnje vrijeme vrlo naivne i vrlo nevine. Bilo je to vrijeme kada se mnogo toga događalo, a mi smo bili mladi, klinci i nismo bili potpuno svjesni svih događa iza nas. Krivo mi je što nisam imao malo više pameti tih godina, ali ako nemaš pamet, onda rade instinkti. Instinktivno sam znao da moram malo da se primirim i sačuvam, jer mnogo mojih prijatelja više nema. Mnogi su jako ozbiljno i fatalistički shvatili rokenrol”, priča Massimo.

Massimo se sa sjetom prisjeća kako su nekada ljudi komunicirali, dok se danas sve svelo na kuckanje preko telefona.

“Ljudi su se tada jednostavno više kretali. Mi smo imali čuveni trugao Blato – Zvečka – Kazališna kavana (tri čuvene kafane u Zagrebu u vrijeme Novog talasa, prim. aut.) i tu smo dolazili da saznamo najnovije tračeve, gdje je tulum, gdje se ide, koja ekipa ide… Nije bilo moguće da četvoro ljudi sjede i da svi nešto kuckaju na telefonima. Ljudi su komunicirali! Tehnologija je i meni počela malo da smeta. Kad god mi zazvoni telefon, ja imam enormnu potrebu da se javim, a s druge strane, čini mi se da ne bi trebalo da budem stalno dostupan. Znate, nekada je sve funkcionisalo sa kućnim telefonom i sve je opet funkcionisalo najnormalnije”, prisjeća se on.

Uticaj tehnologije Massimo oseća i na nastupu, u publici koja ga sluša. Kako kaže, nekad su se publike u Zagrebu, Sarajevu i Beogradu dosta razlikovale, a danas su te razlike svedene na minimum.

“Ove tu spravice su donijele globalizaciju, koja nas tjera da budemo svi isti, da budemo svi dio istog tržišta, istog mozga… Istog Boga. Resistance is futile. Uostalom, ta tehnologija nam smeta i da bismo bili u emotivnom smislu otvoreniji jedni prema drugima. Međutim, iako to jeste uticalo na to da svaka publika liči jedna na drugu, i dalje se osjeća razlika u nevjerovatnoj emotivnosti svakog pojedinog područja. U Beogradu euforija kreće odmah, u Zagrebu moraš da radiš da bi se došlo do te neke euforije, Sarajevo je neka granica između ta dva svijeta… Pa imate Skoplje, pa Ljubljanu. Ja sam nekada uživao u toj zemlji koja je okupljala toliko različitosti na jednom mjestu, ali eto baš te različitosti su i dovele do toga da imamo svi svoje države, a sad umjesto da se još više razlikujemo, postajemo sve više isti”, iskren je muzičar.

Iako sve češće čujemo da se nekad pravila prava muzika i pjesme za sva vremena, a današnji autori mahom izdaju ljetnje hitove koje će do sljedeće godine većina da zaboravi, Massimo smatra da to ne mora nužno biti istina. Nasuprot, veoma lako može biti slučaj da, baš kao u filmu Vudija Alena “Ponoć u Parizu” svaka generacija smatra da je ona prethodna bila mnogo bolja.

“Možda će neki od tih današnjih ljetnjih hitova da se vrti 2030. i neki klinci će slušati i diviti se kako je nekad bilo pravih vrijednosti, a danas nema ništa! Koliko god navijam za 80-e, jer sam i sam bio dio toga, ne znam da li je to bila moja mladost koja je bila luda i kreativna, ili su sve mladosti lude i kreativne, samo zavisi iz kog vremena gledaš stvari. Ali mi smo ti koji su otvorili Pandorinu kutiju, naša generacija. Mi smo krivi za telefone, kompjutere, za ulazak države u svaku poru privatnog života. Mi smo otvorili Pandorinu kutiju i nismo znali šta radimo”, zaključuje on.

Send this to a friend