Muzika film i TV

Memento, film koji te tjera da se zapitaš

Čemu možemo vjerovati? Sebi? Činjenicama? Svojoj memoriji? Kristofer Nolan nas je kroz svoje intrigantne filmove više puta navodio da preispitujemo sve to.

Motivi tipični za neo-noir filmove poput krize identiteta, memorije, dezorijentacije, osamljenosti, sumnjivog odnosa između subjektivnog i objektivnog prožimaju psihološki triler Memento iz 2000. godine.

Subjektivno naspram objektivnog

Film se odvija u dva naizmjenična niza: obojeni koji predstavlja Leonardovu subjektivnu realnost i koji ide linearnim obrnutim tokom, tako da svaka sljedeća scena objašnjava kako je došlo do prethodne, i crno-bijeli koji predstavlja objektivnu realnost, iz doba dok Leonard još nije patio od anterogradne amnezije, koji se odvija progresivno, i koji je stoga lakše pratiti.

Međutim, kako film odmiče, obojene scene postaju manje subjektivne, a crno-bijele sve manje objektivne. Ova atipična struktura filma upravo je integralna doživljaju gledaoca, jer stvara osjećaj napetosti. Bez nje, sama radnja bila bi možda suviše jednostavna.

Publika je stavljena u poziciju protagoniste, kako bi iskusila njegovu nesigurnost i zbunjenost. Lišena je informacija kojih je i on lišen. Ograničena raspoloživost informacija traži aktivnog gledaoca. U pravom životu nikada ne možemo putpuno spoznati svijet koji je beskonačno kompleksan.

Uvijek postoje praznine, nepoznanice, čak paradoksi. Ali to ne smije da nas zaustavi, već moramo da radimo sa tim što imamo.

Nolan je htio da kod gledaoca izazove nejasan osjećaj za vrijeme, sa kojim se suočava i Leonard, koji je zaglavljen u jednom trenutku. Pošto zbog svog stanja ne može da se odmakne od tog bolnog trenutka, ne može ni da se oslobodi potrebe za osvetom.

Saživljavanjem sa Leonardom, gledalac je primoran da se nađe u poziciji preispitivanja onoga što se u prethodnom trenutku činilo očiglednim, što izaziva osjećaj nelagode, straha, konfuznosti.

Sjećanja naspram činjenica

Leonardovo neumorno traganje i pored njegovog beznadežnog stanja potkrijepljeno je samopouzdanjem što ostavlja pomalo tragi-komičan osjećaj. Jedna od njegovih tetovaža kaže „Ne vjeruj svojim slabostima.“

On je vođen razlogom, i riješen je da sprovede svoju misiju, pri čemu se uzda u svoj sistem bilježenja.

U svojoj navigaciji oslanja se na činjenice – slike ljudi s kojima se susreće, poruke koje sebi piše, tragove koje tetovira. Ljude pažljivo posmatra i sluša kako bi prozreo kroz njih.

Izvjesna sumnja u sjećanja je opravdana, jer koji dio realnosti primjećujemo, kako ga percipiramo i kako to kasnije prizivamo zavisi od brojnih faktora. Ali koliko su činjenice pouzdane? Vjerovatno onoliko koliko i njihov izvor i pretpostavke na kojima se zasnivaju.

I pored sumnje u sjećanje, Leonard ne preispituje svoju dugoročnu memoriju koja mu daje podlogu i osjećaj identiteta.

Za istinu treba hrabrost

Ono što najviše želiš da nađeš, nalazi se tamo gdje najmanje želiš da pogledaš.

Defanzivnost je uobičajen odgovor kada nam se ukazuje na ono što smo od sebe sakrili. Leodarda biva defanzivan kada mu Tedi govori da preispita sebe. S obzirom na svoje stanje, on nema drugog izbora nego da vjeruje činjenicama i svojim instinktima.

Ali, na kraju filma vidimo da je sam sebe doveo u bezizlazni lavirint.

Kada ljudi dobiju neku informaciju koja se ne uklapa u njihovu predstavu realnosti, koja ukazuje da ono što su mislili da znaju zapravo nije tako, iz sigurne zone upadaju u oblast nesigurnosti. Tlo na kojem stoje se izmiče i upadaju u haos.

U haosu nije prijatno i ponovno traženje smisla nije lako. Zato će mnogi pribjeći samoobmani kako bi se održali u sigurnoj zoni. Čak će stvoriti razne odbrambene mehanizme kako bi neželjene informacije držali podalje.

Tako je Leonard obmanuo sebe, kako bi i dalje trčao okolo rješavajući nerješivu zagonetku. Čovjek žudi za smislom i sve će podnijeti ako mu se ponudi dovoljno dobar razlog. Iz straha da više nema razlog, neki će posegnuti za samoobmanom.

Tagovi

Send this to a friend