Marko Louis je jedan od izvođača koji svojom neobičnom muzikom, polako postaje zvijezda u regionu. Kombinuje više žanrova, pa se njegovo stvaralaštvo ne može staviti pod okvire samo jednog. Dijelom je odgovoran za popularnost izvođača sevdalinki Boža Vreća sa kojim godinama sarađuje.
Marko je jedno od šestoro djece tragično preminulog pjevača Luisa. Njegovu sestru Maju gledali smo u “Iks faktoru”, ali dar za muziku imaju i njihova braća Sergije (12) i Andrej (14), kao i najmlađa sestra Ela Mita (9). Mada Luis ima djecu sa tri različite žene, Marko kaže da su svi veoma bliski.
“Veoma smo vezani i mnogo se volimo. Najmlađa sestra Ela ima svoj bend i svira klavijature, Sergije svira gitaru, a Andrej je veoma talentovan za bubnjeve i preksuje. I naš najstariji brat Miodrag ima dar za muziku ali se time ne bavi, on je profesionalno igrao fudbal”.
Kako biste definisali svoj muzički stil?
“Prepuštam to ljudima iz muzičkog biznisa, ne volim da se ograničavam žanrovima. Stvaram ono što je kroz život uticalo na mene, što se pevanja tiče to je soul, a kada je riječ o aranžmanima, rege, fank, tradicionalna muzika Balkana, sve do Indije i arapskih zemalja. Volim da miješam moderne žanrove sa tradicionalnim melosima i to je moj aranžmanski pečat”.
Koliki je uticaj imao Luis na segment tradicionalne muzike u vašem umjetničkom izrazu?
“Volim da miksam žanrove a to je i on radio. Mnogo je uticalo to što smo slušali u kući, naravno, i očeva muzika. U našem domu je uvijek bila prisutna najrazličitija muzika. Omiljene očeve pjesme su mi ‘Cveće cafnalo’, ‘Ne kuni mi, ne ruži me majko’, ‘Neverno plavo oko’ kao i ‘Doviđenja’, koju je otac obradio i snimio osmadesetih godina ali malo je poznato da je to oproštajno pismo Sergeja Jesenjina”.
Kakav odnos imate prema onome što je radio vaš otac?
“To mi je bilo normalno vjerovatno zbog toga što sam odrastao u Njemačkoj. Sestra Maja i ja nismo bili opterećeni time, u školi su znali da nam je otac umjetnik, ali ne i ko je on. Bili smo mnogo ponosni na njega. Oduvijek sam želio da postanem perkusionista, jer je otac svirao konge i druge perkusije. Kao dijete bio sam debeo i želio sam da budem kao on, sve dok nisam odlučio da pređem na košarku. Kada sam imao 21 godinu vratio sam se muzici i ispunio san da se preselim u Srbiju i ovdje upišem fakultet. Rođen sam u Njemačkoj, u Srbiji sam ‘migrant’.
Kako je biti migrant iz Njemačke u Srbiji?
“U Njemačkoj sam se osjećao kao stranac, jer sam Srbin, a ovdje sam uvijek Njemac. To mi je sasvim u redu. Veći dio života proveo sam u Minhenu, mada je Srbija bila moj dom. Nisam se pokajao. Bilo je trenutaka kad sam razmišljao da se vratim, ali to uvijek mogu da uradim. Lijepo mi je ovde, super mi je bilo i na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu, na katedri za zvuk. Sada sam završio master. Kada sam odlučio da se više ne bavim košarkom, spremao sam se godinu dana za fakultet i naučio ćirilicu”.
