Miki Manojlović: Crna Gora nema kinematografiju, njima film ne treba

Predrag Miki Manojlović važio je za veliku glumačku zvijezdu u bivšoj Jugoslaviji. Posljednjih godina uglavnom je zastupljen u hrvatskoj kinmatografiji, a posljednji film u kojem je ostvatio glavnu ulogu je “Sam samcit” reditelja Boba Jelčića. Glumac cijeni da Emir Kusurica još nije napravio dobar film nakon prva tri snmljena. Smatra da su filmovi koji imaju ratnu tematiku prijemčiviji publici i da bolje zarađuju.

Manojlović cijeni da Crna Gora nema kinematografiju niti da joj je potrebna, a film “Mali Budo”, smatra lošim.

Snimili ste dosta filmova s Kusturicom. Čujete li se uopšte s njim?

“Ne, ne čujemo se. Nismo se dugo čuli. Čujemo se samo kad dođe do toga. Tad je intenzivno. Kad dođe do potrebe za nekim koga on smatra potrebnim kao režiser. Nikad ga nisam odbio. Niti ću, zato što smatram da se radi o izuzetno darovitom čovjeku. E sad, put je dalek. Daleko je Australija. On je poslovan čovjek, to je suština. Uz sve naše sličnosti i ogromne razlike koje smo imali”.

Znači, cijenite ga kao režisera, ali ne i njegove političke stavove?

“Politički stavovi su treća stvar. On je jedan od onih ljudi na koje se mogu osloniti, u bilo kojem smislu. Bilo šta da mi treba. On može biti prijatelj. I to je bitno. Film je meni bitan. On je neko ko razumije film i shvata šta je prostor koji kamera vidi na početku. Ja isto. Ja sam to shvatio kad sam ga upoznao i bio sam za njega velika zvijezda i nisam imao vremena za bilo šta”.

Prva tri filma su mu remek-djela. Čak je i “Podzemlje” izvrstan. Nakon toga se lagano pogubio, ali prva tri filma…

“Ja mislim da će on tek napraviti ‘onaj’ film”.

Znači, novo Kusturičino remek-djelo je po vama na čekanju.

“To je jedno zrenje, putovanje, promjene. On se nalazi na putu kao neki. Ne svi. On nije stao. On je u procesu. Tako da se ja nadam da će napraviti ‘onaj’ film”.

U filmu “Sam samcat” Miki je impresivna glumačka pojava. Dosta je samo da sjedi i puši cigaretu – sve su oči uprte u njega. Ne mora da ima nikakav tekst, samo treba da je u kadru, a oko jednostavno beži na njega. To je odlika velikog glumca.

“Kad ste sami u kadru… normalno je ako sam samo ja tu da onda vi to i gledate. Normalno je da oči publike gledaju tu jer nemaju što drugo gledati”.

Ali, niste sami…

“To je drugo. Ne znam. To vam je s filmom jedna određena stvar, to je jako zanimljivo. Puno o tome možemo razgovarati. Film je ipak jedna uokvirena nadogradnja koja vam je data i određena. Vi nju pratite, ne možete van tog kadra. I to je mana filma. (smijeh)”

Često vas viđamo u hrvatskom filmu. Redovno dobijate ponude i uredno se odazovete. Odgovara li vam da glumite na hrvatskom?

“Vrlo se neuredno odazivam”.

Znači, ima toga još…

“Čujte, nisam ja tu baš konstantno, ali nije bilo nikakvih većih prekida. Sad je tu hrvatska kinematografija koja ima ogromnu tradiciju, nakon jugoslavenske koja je bila zajednička i bila je prožeta. Bili smo prožeti tako da sam ja igrom slučaja u hrvatsku kinematografiju, tada jugoslavensku, ušao 1980, 1981. godine. To je prirodno”.

Ne izleti vam ekavica koji put pa da bude rez ili nešto?

“Ne, ne. Vi možda niste gledali ‘Kralja Leara’ u HNK na hrvatskom”.

Nisam, ali znam…

“Pitajte. Mnogi mi kažu – Čekali smo te gdje ćeš se zeznuti”.

Mnogi zlobnici bi to htjeli…

“Nisu zlobnici…”

Ipak, nikad Vam se to nije dogodilo.

“Nikad. Jednom mi se dogodilo kad sam rekao – Spas’ti, umesto – Spasiti”.

Je li Vam ikad iko s jedne od ove dvije strane možda prigovarao što glumite u hrvatskom filmu, jer uvijek su prisutne neke nacionalne tenzije?

“Ne, ma kakvi. Obratno. Ni približno. Ja ne znam za takav slučaj. Možda je takav slučaj kod nekoga, možda postoji, ali ne znam za to. Da je više takvih događaja bilo bi bolje”.

Mislite, više sinergije? Više produkcija bivše Jugoslavije?

“Da. Ali, ne mislim samo na film i pozorište. Pazite, recimo pozorište. Kakav je potez HNK, koje je nacionalno pozorište, to je ozbiljan pokazatelj više stvari – oni su zvali jednog glumca… neću ni govoriti više od toga, da bi tek ispunili ne znam šta. To je jedan pokazatelj ozbiljne zrelosti i svijesti o otvorenosti koja nije samo u smjeru Beograda nego u svim smjerovima. Mislim, nešto otvorenog srca s dobrom namjerom. To je bitno. To se nije događalo često. Nije ni bilo rata. Događalo se ponekad na filmskom ljetu, na Dubrovačkim ljetnim igrama, pojedini glumci bi glumili, ali ovo se nije događalo. To je velika stvar”.

Mislite li da je danas politika sveprisutna i da ulazi i svaki dom, pogotovo na ovim prostorima?

“Moram vam reći da politika na svim prostorima ulazi u svaki dom, ulazi čak i van, ali to su srećnija, sređenija društva. Ljudi gledaju taj dnevnik i slušaju vijesti. Čovjek današnjice otkad se probudi čeka šta će čuti i šta će se novo dogoditi. Šta će biti još strašnije od onoga što živimo i šta se događa. U ljudskom biću ima nečeg mazohističkog i jednostavno želi da vidi neki problem, da vidi neki požar ili nesreću. Pogledajte samo portale kojima smo okruženi. Pogledate bilo koji portal, samo ko je koga i kako ubio, silovanja, zatočeništva, pedofilija, u crkvi, van crkve, svugdje. Mislim, dobri primjeri nakon rata su zapravo uništeni i ne stvaraju se novi. Imate generacije koje više ne mogu prepoznati kvalitet i smisao nečega”.

Spomenuli smo da politika ulazi u domove, ali ulazi i u filmove. Čini li se Vama da su filmovi političniji nego što su bili prije? Konkretno, hrvatski, stalno neka politika i vraćanje na rat…

“Dobro, rat je ogromna trauma i to je normalno. Ali, mislim da je toga sada manje nego što je bilo. Svakako, to je jedna ogromna trauma i dobro polje za zaradu na filmu. Ko? Producent. Ako bi film bio jako dobar onda bi se gledao. Lako onda dobije na fondu novac i već je u prednosti nad filmom koji bi bio o, ne znam čemu, recimo… ljubavi”.

Vi ste veza s kinematografijom bivše Jugoslavije, i to jedna od najjačih. Kako recimo upoređujete noviju kinematografiju u regionu sa onom u bivšoj Jugoslaviji?

“Slično je, s tim što se sada pojavila nova generacija. I u Hrvatskoj i u Srbiji i Bosni. Crnu Goru i ne računam. Ozbiljno. Njima film ne treba, oni imaju druge oblike kulturnog uzdizanja (smijeh), njima to nije ni potrebno kad sve znaju. Zašto opet isto?”

Ali, imali su poneki hit, npr. “Mali Budo”…

“Ne bi komentarisao taj film”.

Činjenica je da je bio hit…

“U tome i je problem, što je takav film hit. Jer takav film prepoznaju ovi polumoroni i njima je to odlično”.

Populizam…

“Da, nova generacija odrasla u ratu ili poslije rata, ne prepoznaje… Ako neko od te nove generacije bude slušao, tj. čitao ovaj intervju, jer nema vremena za čitanje, a možda uspije da čuje, reći će o čemu ovaj govori, šta priča?! Ne prepoznaju nikakvu vrijednost. U drugome, a samim tim ni u sebi”.