Muzika film i TV

Mira Furlan: Nemam više snage da budem javna ličnost

Glumica Mira Furlan, koja je obilježila zlatn doba jugoslovenske kinematografije, prije par dana bila je gošća jednog filmskog festivala u Beogadu. Ona je u srbijansku prijestonicu došla nakon putovanja po Indiji.

“Dok sam se vozila po toj Indiji i gledala sve te ljude i prizore, mislila sam: ‘Ovo je budućnost sijveta koja nam se sprema’. Apsolutna nejednakost, siromaštvo nezamislih razmjera na jednoj, a bogatstvo na drugoj strani, i jedno potpuno odsustvo saosjećanja. Onda sam iz Indije doputovala u Amsterdam, u sređeni evropski bogati svijet i to mi je napravilo jednu neopisivu zbrku u glavi od koje moram da se saberem. Ali, eto, evo me sada ovdje, nakon dva dana putovanja, tako da mi je trenutno jedno stanje između jave i sna”, rekla je Mira na početku tribine kroz smijeh.

Glumica koja se, kako su na tribini istakli, nalazi “između svjetova” – srpskog i hrvatskog, pozorišta i kazališta, ali i “našeg balkanskog” i zapadnog – američkog, upitana je gdje se ona nalazi u svemu tome kao umjetnica.

“To je jedan osjećaj nepripadanja, mislim da je to glavni osećaj – nepripadanja nijednom svetu, odnosno, pripadanje svim svjetovima podjednako. I negdje, tu su i pitanja migracije i ostavljanje svog doma, kao i da li je moguće naći novi dom i novo pripadanje, sve su to velika pitanja koja me svakodnevno opsjedaju. Ali, na kraju bih ipak rekla da je u tom nepripadanju neki prostor lične slobode koji mislim da je vrlo vrijedan, iako to nepripadanje naravno sa sobom nosi velike nedostatke i rupe u bivstvovanju. Čini mi se da kukanje nad time da smo nešto izgubili, a nismo ono drugo našli, nema nikakvog smisla i da treba osetiti tu slobodu koji se tim odlascima i nepripadanjem ostvario. Eto, jako smo mudri (smijeh), ali tako nekako…”

Mira na čuvenoj njujorškoj Akademiji glume predaje Umjetničko društvo i kultura, predmet koji se bavi položajem umjetnika.

“U taj sam posao upala ne tražeći ga, nikada nisam mislila o sebi kao o mogućem pedagogu, ali pojavio se kao većina stvari u životu koje nismo tražili. Upravo taj kurs mi je nekako legao, jer čini mi se da sam svojim iskustvom i životom se zapravo spremila da nešto o tome imam da kažem – o poziciji umjetnika u svijetu”, istakla je ona i dodala da na svoje studente gleda kao na sagovornike i da se nikada ne postavlja kao neko ko je iznad njih, već da su svi tu da uče jedni od drugih.

“Insistiram na tome da ja ne znam više od njih, već da svako zna ono što zna i to prenosimo jedni drugima”.

Nakon gledanja inserta iz filma “U raljama života”, gdje tumači lik plavokose Marijane, glumica je otkrila kojih se svojih misli uvijek sjeti kada je taj film u pitanju…

“Da budem iskrena, iz tog filma se sjećam toga što mi se nije sviđalo što su mi ofarbali kosu u plavo. Kada sam se sljedeći dan pogledala u ogledalo nisam znala ko je to, ni zašto to radi. Razmišljala sam o tome kako režiseri vole da se igraju sa malim lutkama koje farbaju i kostimiraju, i mislila sam da li ja zapravo želim da budem ta lutka. Sjećam se svih tih misli”.

Pričala je i o knjizi “Totalna rasprodaja”, koja je ustvari zbirka kratkih proza i eseja, napisanih na osnovu njenih stavova i pogleda na svijet.

“Mislim da danas skoro ništa nije ostalo da se proda i sve je na rasprodaji. Društveni mediji su tako poprimili tu neku notu stvarnosti u kojoj više ne znamo šta je istina, šta je laž… Ne znam kako se vi osećate, ali meni se čini da svijet nije u najboljoj fazi, da se tako izrazim. Mi živimo u jednom jako, jako teškom svijetu kroz koji je teško probiti se, naročito mladim ljudima. Teško je probiti se kroz tu gomilu polu-laži, polu-istina, polu-informacija. Čini mi se da je sve strahovito bučno i ja sama imam potrebu za tišinom i mirom. Tako da, kad gledam te mlade ljude, studente, žao mi je i osjećam veliku odgovornost što naše generacije ostavljaju ovakav svijet. To se možda može činiti patetično i naivno, ali ja zaista se brinem za mlade ljude i kako će oni uspjeti u svemu ovome”.

Glumica trenutno piše jednu novu knjigu koja ima ličniju notu…

“Čovjek se naravno pita koliko sve to ima smisla, jer na ovim našim prostorima, ja znam i svjesna sam toga, da već 20 godina govorim iste stvari, a čini mi se da ih retko ko čuje. Tako da, negdje se čovjek pita o smislu bilo kakvog javnog delovanja i stalno sam u tom raskoraku, jer mi se čini da više nemam snage da budem javna ličnost. Knjiga je o tome, ona je memoarska i zato je problematična za mene, i zato još uvijek ne mogu da se odlučim da li da je pošaljem u svijet. To će se možda desiti, a možda i neće. Nekako imam osjećaj da mi više nije toliko stalo oko proizvodnje artefakta koje bih slala u svijet, nego mi je stalo da negdje stanem i razmislim o životu sama. A, šta ću uputiti u taj prostor nepoznati i zastrašujući, to kao da mi se sad s godinama postaje manje važno. To se naravno odnosi i na glumu. Gluma je isto tako komunikacija, odašiljanje, poruka neka svijetu. Možda zbog toga kako sam vodila život, više sebi postavljam pitanja o tome koliko to zapravo više ima smisla”, zaključila je glumica.

Send this to a friend