Mustafa Nadarević: Ne vjerujem u pravdu na prostoru bivše Jugoslavije

Poslije devet godina rada na seriji “Lud, zbunjen, normalan”, Mustafa Nadarević udružio je snage sa kolegama Senadom Bašićem i Moamerom Kasumovićem, i u hit predstavi “Sjajni momci”.

Kaže da ga je rad na seriji umorio, kao i susreti sa publikom širom bivše Jugoslavije. Ističe da nema zajedničkih osobina sa Izetom Fazlinovićem kojeg je igrao u hit seriji.

“Nisam više mlad, a raditi devet godina istu seriju je mnogo. Došlo je do zasićenja. Umorio sam se. Nisam više imao ni kućnu pomoćnicu. Nisam više imao ni prijatelje. I ranije sam govorio da hoću da odem, međutim, ljudi oko mene uspijevali su da me ubijede i pristajao sam na ponovnu saradnju. Scenario za sve epizode napisao je Feđa Isović, nije mu bilo lako, a režirao ih je Elmir Jukić. Ozbiljne produkcije imaju cijele timove, koji se time bave. Novi reditelj bi dao svježinu”, kaže slavni glumac.

Da li je sa vašim odlaskom završeno snimanje serije?

“Da. Snimili smo 264 epizode i trebalo je da uradimo još 36 da postanemo svjetski rekorderi. Zašto sada bilježiti rekorde kad smo kao invalidska olimpijada?! To više ne bi bila prava atletika”.

Koliko ima Mustafe Nadarevića u liku Izeta Fazlinovića?

“Nema nimalo. Baš. Moj život je potpuno drugačiji. Način razmišljanja je drugačiji. Na Izeta podsjećaju neki likovi iz moje okoline, ljudi koje sam sretao. Još sam živ, iako na nekim portalima objavljuju da sam umro, a puno puta sam glumio smrt. Bio sam ubica, ubijen, čak sam jednom igrao homoseksualca. Ne moram, dakle, imati ta iskustva da bih ih mogao glumiti. Glumac ima svoje unutrašnje fioke. I, ko zna šta je sve u nama i šta sve možemo domašiti”.

Iza vas su mnoge pozorišne i filmske uloge, koju biste posebno izdvojili?

“Ne mogu da se opredijelim. Kad bih uzeo od svake uloge po malo, sastavio bi se jedan dobar čovjek – složen i interesantan”.

Ljudi vas vole i to prija, ali može da bude i naporno…

“Svakome je drago kad je voljen. Serija ‘Lud, zbunjen, normalan’ je imala pun uspjeh u cijeloj regiji i gdje god dođemo moramo da se slikamo i dijelimo autograme. Da, to zna da bude naporno”.

Serija je odlično primljena u svim bivšim jugoslovenskim republikama, imate li osjećaj da ste na neki način ponovo ujedinili ovaj prostor?

“Možda je čudno da su i serija i predstava odlično primljeni u Sloveniji. A možda i ne bi trebalo da čudi, tamo ima puno ‘čefura’, a to smo mi južni narodi – Hrvati, Bosanci, Srbi i Makedonci. Cijela regija inficirana je tom serijom i to je lijepo. Neki prijatelji kažu da je obožavaju i u Bugarskoj”.

Da li je završeno snimanje filma “General” o ratnom zločincu Anti Gotovini u kome glumite?

“Ja sam završio svoj dio. Nisam u toku, mada mislim da film još nije gotov”.

Glumci iz Srbije, i pored ponuđenih velikih honorara, nisu htjeli da glume u filmu o čovjeku koji je rukovodio vojnim dijelom operacije „Oluja“. Jeste li se vi dvoumili?

“Ne znam kako je rađena podjela uloga. Sa rediteljem Antunom Vrdoljakom radio sam ‘Kiklopa’ i ‘Glembajeve’. Kada me je pozvao i rekao da ima 85 godina, da mu je to posljednja režija i da bi volio da sarađujemo, prihvatio sam da glumim bez razmišljanja. Mislim da je red da mu se na neki način odužim”.

Vjerujete li da će se jednom ispraviti nepravda, koju ste ranije spominjali, da “zbog nečijeg ludila i pogrešnih poteza više neće odgovarati cijeli narodi”?

“Mislim da neće. U svim ovim događanjima na našim prostorima, najviše je stradao baš jadni narod. Još od Turaka je raja dobijala svoj fasung, a ratni profiteri se javljaju, to je jasno, gdje god pogledate. To je i normalno. U ratu ispliva svašta”.

Mislite li da je vreme Josipa Broza bilo bolje?

“Apsolutno. Prije svega, bilo nas je dvadeset miliona. Svaki film gledalo je nekoliko miliona ljudi. Sad smo rascepkani na pet, šest, četiri, sedam, osam i ne znam koliko miliona. U Titovo vrijeme živjelo se drugačije. Školovanje je bilo besplatno, mogao si da studiraš šta si želio, imao si socijalno osiguranje, neku socijalnu državu. Danas toga nema. Ne znam da li iz Srbije odlaze mladi ljudi, ali iz Hrvatske i Bosne, onako – u jatima”.

Živimo li u svijetu nekažnjenog nasilja?

“Živimo”.

Kako se borite za opstanak u takvom svetu?

“Dosta teško. To djeluje na čovjeka. Čim se probudiš već su ti pred očima neke nesreće. Ne mogu da razumijem i nikad mi neće biti jasno da neko ko je kriv, ko je nešto pokrao, napravio zločin, bude oslobođen. Sva ova događanja su nam otvorila oči i pokazala da je svijet složen na nepravdi. Danas je pravedan samo onaj ko ima novac. Nažalost, živimo u takvoj zemlji”.