Muzika film i TV

Nataša Tapušković: Bez proračuna se dajem publici

Stereotipni, komercijalni intervjui, bazirani na senzacionalističkim ciljevima privlačenja pažnje širokih narodnih masa, sa nekim ljudima, su, prosto, besmisleni, jer predstavljaju prozaično i banalno pojednostavljenje njihove suštine. Glumica Nataša Tapušković je jedna od njih.

Vaši intervjui su rijetkost. Šta je prelomilo odluku da trag ostavljate isključivo umjetnošću, a ne medijskim eksponiranjem?

“Čini mi se da mladost nosi sobom potrebu da svima kažemo šta mislimo, da se naša istina čuje, ne bismo li dokazali da postojimo. Bilo je i previše intervjua sa moje strane. Toliko sam zahvalna što se kod mene ta potreba suzila, uprkos tendencijama medija i civilizacijskih trendova koji nas i dalje, besomučno, uvjeravaju da nam bez njih nema života. Sve što sobom nosim, bez ikakvog proračuna, poklanjam publici one večeri kada za nju igramo predstavu. Takođe, i tokom procesa snimanja, dajem sve od sebe da publiku ne potcijenim, a sebe, svakako, ne izdam. To je aktivan odnos, razmjena. Sve preko toga biva višak”.

Vaš umjetnički izraz je veoma autentičan i kompleksan, a odabir uloga pažljivo promišljen. Koliko je, u tom smislu, dosljednost sebi vaš imperativ?

“Moj umjetnički izraz, ako se tako može reći, a da se ne pretenduje na neku konstantu, je posljedica krajnje intimnog traganja za onim zajedničkim ujediniteljem svih različitosti u meni. Kretanje u smjeru ka toj tački smisla, koja je krajnje intimna, a opet, sasvim univerzalna. Takođe, posljedica je radoznalosti i strasti u odnosu na sam život. Usput i truda da hrabro, a bezazleno, pratim trenutak u vremenu, čiji smo svjedoci. Otud je i odabir uloga u skladu sa onim što ja, u datom trenutku, jesam”.

Trajanje, u glumi, smatra se jednim od najvećih uspjeha. Kakav je pomenuti trag, koji ste do sada ugravirali, a kroz kakvu vizuru gledate u budućnost?

“Imala sam sreće da su u tačnom tajmingu dolazile sasvim posebne prilike. Posebne u odnosu na moju vrstu, dakle meni pripadajuće uloge, ukoliko procjenjujemo u odnosu na istinu koju branim, i koju sam u stanju da podijelim sa drugima. To je, zaista, izuzetna privilegija, ali mislim da ona, barem dijelom, dolazi iz mog odnosa prema vremenu, povjerenju da je ono kružno. Upravo iz tog kružnog pogleda dolazi moja smirenost i sklonost da privučem meni predodređene i pripadajuće projekte i uloge. Naravno, bilo je i pogrešnih procjena, ali su i one bile tu da potvrde ovo glavno pravilo. Putovanje i sam proces stvaranja su najuzbudljiviji. Riječ “trag” mi se čini previše konačna, fatumska, kao neki spomenik. A ja vjerujem u beskraj, sam tok. Trag se neprestano mijenja, preobražava, pamti različite utiske, da bismo, možda, tek u krajnjoj daljini, bili u stanju da nazremo taj konačni utisak. Barem se nadam takvom putu, budućnosti u kojoj sam dovoljno otvorena i budna za nova promišljanja sebe”.

U čemu ste se najviše promijenili od trenutka kada je vaša gluma dobila zasluženo mjesto i šta su vam donijele lična i profesionalna zrelost?

“Ne znam tačno šta je to zasluženo mjesto. Sud o sebi, po pitanju glume i sopstvenog mjesta u svijetu umjetnosti, su podložni uobrazilji i trenutnim utiscima, zadovoljstvu ili očaju, povodom trenutnog stvaralačkog procesa. To je jedna od stvari koja glumački posao čini neodoljivim, ta nemogućnost da držite stvari, da kontrolišete. Subjektivnost kojom, putem umjetnosti, osvajate život. Moja najveća zrelost se ogleda u osvajanju prostora za igru, prostora u kome poigravanje sa sobom postaje najveće uzbuđenje. Ta igra iz kontre, diskontinuitet, uprkos odgovornosti, koja mi je oduvijek svojstvena. Bijeg od velikog gesta, to je moja staza. Vježbanje svoje sposobnosti za transcedenciju, preobražaj”.

Send this to a friend