U nekom trenutku tokom svojih dvadesetih godina shvatite da vam muzika koju ste slušali kao tinejdžer znači više nego ikad, dok vam nova muzika zvuči bučno i glupo.
Zašto je to tako? Posljednjih godina psiholozi i neurolozi potvrdili su da pjesme iz ovog uzrasta imaju nesrazmjernu moć nad našim emocijama. Naučnici su dokazali da su naši umovi čvršće povezani sa tom muzikom nego sa onom koju slušamo kao odrasli i da ta veza sa godinama ne slabi.
Drugim riječima, muzička nostalgija nije samo kulturni fenomen već i neuronska komanda. I bez obzira koliko naš ukus postane sofisticiran u kasnijem dobu, mozak se uvijek rado vraća onim pjesmama koje smo obožavali kao adolescenti.
Kada prvi put čujemo pjesmu, ona stimuliše naše auditivne kortekse i pretvara ritmove, melodije i harmonije u koherentnu cjelinu. Nakon toga naša reakcija na muziku zavisi od toga kakvu interakciju imamo sa njom.
Ako pjevušimo, u glavi aktiviramo premotorni korteks kojim planiramo pokrete i upravljamo njima. Ako zaigramo, naši neuroni će se uskladiti sa muzikom. Ako obratimo pažnju na tekst ili instrumentalizaciju, tada aktiviramo parietalni korteks koji vodi računa o različitim stimulacijama. Ako pjesma pokrene lične emocije, onda će se vaš prefrontalni korteks (koji sadrži informacije važne za vaš lični život i odnose sa ljudima) aktivirati.
Opšte je poznato da naše omiljene pjesme utiču na lučenje dopamina, serotonina, oksitocina i drugih hormona zbog kojih se osjećamo dobro. Što više volimo određenu pjesmu, više smo podložni neurohemijskim olujama. Tome su podložni ljudi svih doba, ali efekat je najizraženiji kod mladih.
U dobu između 12. i 22. godine naši mozgovi prolaze kroz ubrzan neurološki razvoj i zato se muzika koju tada slušamo urezuje u naše režnjeve. Kada se jednom neurološki povežemo sa pjesmom, stvaramo i jake uspomene prepune jakim emocijama koje imamo zahvaljujući pubertetskim hormonima. Oni našem mozgu govore da je sve važno – posebno pjesme koje opisuju naše tinejdžerske snove, ljubavi i neuspjehe.
Danijel Levitin, autor knjige “This Is Your Brain on Music: The Science of a Human Obsession” kaže da se muzika iz našeg tinejdžerskog doba fundamentalno prepliće sa našim životima.
“Kada smo mladi, često uz prijatelje koje stičemo, otkrivamo i muziku koju slušamo da bismo pripadali određenoj grupi. Time povezujemo muziku sa našim identitetom”, kaže on. I Petr Džanata, psiholog sa kalifornijskog Davis univerziteta potvrđuje društvene teorije da je naša omiljena muzika čvrsto vezana za emocijama koje smo iskusili u našim formativnim godinama – u periodu između 12. i 22. godine.
Pomisao da nećemo nikada isto voljeti novu pjesmu kao onu iz mladosti je pomalo depresivna, ali to ne znači da je naš ukus oslabio. Naprotiv, on je sazreo i dozvoljava nam da cijenimo kompleksnu estetsku ljepotu na višem intelektualnom nivou.
Nostalgija koja se vezuje za naše omiljene pjesme nije samo podsjećanje na prošlost već i neurološki prozor kroz koji imamo uvid u godine kada je naš mozak “skakao od sreće” na muziku koja nas je karakterno definisala. Iako je to vrijeme iza nas, kada čujemo pjesmu koju smo voljeli, ponovo osjetimo istu radost.
