Piše Branko Rosić
Negdje tamo krajem devedesetih, ili možda početkom 2000, rađena je neoficijelna anketa u bivšim glavnim gradovima YU republika, tada već prijestonicama novih država, i na pitanje “Šta za vas predstavlja Jugoslavija?”, statistički, najčešći odgovor je bio – Tito, bio je tu i Politikin zabavnik, ali najčešća ličnost, tačnije asocijacija na bivšu državu bila je beogradska i srpska glumica Neda Arnerić. U gomili cedevita, bajadera, Politikinog zabavnika, Tita, najčešći simbol zajedništva bivših Jugoslovena bila je skoro pa dorijangrejovska heroina koja tu klinačku facu ima i danas.
Malo poslije te ankete, kada smo radili na knjizi Leksikon YU mitologije, došli smo do podatka koji je spadao u “važno vojno pitanje” u JNA, tada treće armije u svijetu. U svim kantinama svih kasarni, od Postojne do Prilepa, prodavala su se ogledalca i najčešći lik na poleđini predmeta za bolji izgled vojnika bila je slika Nede Arnerić. Jer neće ti brže proći vojni rok ako gledaš i držiš u džepu uniforme Tita, puške, bivšeg kraja, već sliku preslatke i divne vječne djevojčice. Tako je Neda s nama odlazila na zakletve, u bježanje u grad kad smo preskakali žičanu ogradu kasarne, kad smo išli na marševe, krali table čokolade iz magacina… Okej sve posjete rodbine, djevojaka, prijatelja… ali Neda je bila naše najčešće društvo. To nije mogla biti niti jedna druga glumica, pjevačica…
Neda je bila otmena, kulturna, seksi i zauvijek s tim presvučenim tinejdžerskim licem koje je ostalo takvo do dana današnjeg, potopljeno u nekom sudbinsko-životnom formalinu koji je konzervirao njenu nevinu i očaravajuću pojavu otkrivenu još u “Višnji na Tašmajdanu” i nastavljenu u kasnijim decenijskim ulogama.
Jedna od prvih asocijacija na Nedu je njena prirodnost. Tokom karijere sretao sam čak i mnoge muške junake intervjua koji su zakerali oko fotošopa, zakerali da vide fotografije i repriziraju svoje privođenje ispred objektiva, ali ne i Neda.
Neda Arnerić je u intervjuu za Nedeljnik rekla da joj ne treba šminka, da joj ne treba fotošop i da će svoje fotke iz intervjua vidjeti kad u četvrtak bude kupila Nedeljnik u blizini vračarskog stana iz kojeg puca pogled na Hram Svetog Save. Ta njena prirodnost isijavala je u svim filmovima, pozorišnim ulogama, slikama, i prosto Neda nije bila zavisna od tehnoloških revolucija u svijetu fotografije i ostalih vizualija, jer je njena prirodnost bila razarajuće moćna.
Dolazeći na taj intervju za Nedeljnik, u stan Nede Arnerić, putovao sam do njenog sprata liftom marke Šindler. To mi je dalo povod da postavim pitanje: “Evo, došao sam do vas Šindlerom i sjetio se ‘Šindlerove liste’, da li vi imate možda makar malo jevrejske krvi?” Pogledala me je, bio je to nekonvencionalni uvod u intervju, a onda i odgovorila da je njena “krvna slika” od mnogo sastojaka ali da, nažalost, nema one jevrejske. Kuvala je kafu, i dok još vreli mjehuri nisu osvojili površinu džezve, donijela je svoju monografiju na poklon. Tražio sam da mi se potpiše. Krenula je hemijskom, pa stala: “Trebalo bi da napišem ‘Dragi Branko’, ali ne znam da li ćete mi biti dragi?”
Odgovorio sam joj da sigurno hoću jer ne mogu da iznevjerim mladost koju sam proveo uz njene filmove čak i kada je kao partizanka u “Užičkoj republici”, prije Plavog orkestra i paralelno sa Mirkom i Slavkom, brendirala debele vunene čarape. Prije nego što sam zubima i kašičicom skinuo pjenu s Nedine kafe, sjetio sam se njene uloge u tada velikom američkom svjetskom TV hitu “Šaft”. Nikada ni prije, a ni poslije toga se nije neka naša glumica našla u tako velikom svjetskom TV hitu. Imala je pokret rukom, kao, sve u rok službe, ali nije to baš tako, što se naročito dokazuje danas kad naši glumci ne mogu da stignu ni u TV hit moldavske televizije, a o svjetskoj vrhunskoj produkciji da ne govorimo. A Nedu su tada fanovi iz inostranstva proglasili najljepšom heroinom u avanturama afroameričkog detektiva.
Neda Arnerić je mogla biti zvijezda i italijanskog filma jer je njen izgled bio nesvakidašnje vanvremenski, i ako pogledate na Jutjubu sekvence iz istog tog “Šafta”, vidjećete da bi ona mogla da ušeta u sadašnje filmove i serije, a da joj ne treba ni frizer ni češalj. I imala je ponude stranih studija, ali je, kako će kasnije potvrditi i Milena Dravić, u Jugoslaviji bilo toliko lijepo živjeti i snimati da su one na ta snimanja u Rim išle sa željom da se što prije vrate u Beograd.
Dragan Jeličić, urednik filmskog programa TV Pink, kaže da kada je Neda Arnerić u, po mnogima najboljem srpskom filmu “Ko to tamo pjeva” (1980) odigrala ulogu mlade Slavka Štimca, bilo joj je tek dvadeset sedam godina, a iza sebe je imala karijeru kakvu mnoge glumice mogu samo da sanjaju.
Poslije tinejdžerskog debija u nagrađivanoj trilogiji Puriše Đorđevića (“San”, “Jutro”, “Podne”) cementirala je svoj status ulogom Višnje u kultnom klasiku “Višnja na Tašmajdanu” (1968) Stoleta Jankovića, po scenariju Siniše Pavića, a premijera filma bila je na njen petnaesti rođendan! Činilo se da su joj sva vrata otvorena. Njene najčešće destinacije u sljedećoj deceniji bile su, međutim, Italija i Makedonija. I dok je u Italiji zarađivala “hljeb nasušni” nizom uloga u takozvanim seksi komedijama (koje po pravilu nisu otkupljivane za prikazivanje u Jugoslaviji, valjda su distributeri mislili da time štite Nedu), u Makedoniji je snimala filmove koji su donosili priznanja, poput “Ukleti smo”, “Irina” Koleta Angelovskog ili “Ispravi se, Delfina” Aleksandra Đurčinova.
“Danas su, međutim, makedonski filmovi uglavnom zaboravljeni, dok neki od tih prezrenih seksi uradaka, kao npr. “Paolo Il Caldo” Marka Vikarija, uživaju kultni status. Naravno, neizostavna je bila i obavezna lektira (“Sutjeska”, “Užička republika”), dok se u srpskom filmu pojavljivala samo sporadično (“Ljubavni život Budimira Trajkovića”, “Kvar”). I kada su svi očekivali da će poslije Šijanovog prvjenca Neda eksplodirati i uz Milenu Dravić drmati srpskom kinematografijom, ona se iz nekog razloga povukla, birala epizodne uloge u manje-više nebitnim komedijama, tek ponekad podsjetivši, kao u “Haloa – praznik kurvi” Lordana Zafranovića, koliko je velika zvijezda bila, a prije svega koliko je velika mogla da postane”, sumira Jeličić svoj pogled na karijeru Nede Arnerić.
Publicista Đorđe Matić u analizi vremena u kojem će se pojaviti Neda Arnerić primjećuje da je u našem filmu, i u čitavoj kulturi, vladala još uvijek jedna predstava o tome kako glumica ili uopšte zvijezda treba da izgleda, odnosno koji je ideal. Uzimajući uglavnom zapadne pojave kao ideal, takav ideal, nesvjesno, bile su neke od Hičkokovih glumica – Kim Novak recimo, ili nedosegnuta Rita Hejvort, a od Evropejki, naravno, Anita Ekberg: raskošne plavuše, često jake građe, “strojne”, što bi se reklo.
Bujna plavuša je dugo i iz stotinu razloga bila pojam ovdje, i to se vidjelo: Lola Novaković ili Silvana Armenulić bile su takav tip. S druge strane bile su balkanske i južnjačke heroine – stamene, s mnogo karaktera, tamnokose ili tamnopute – Ana Manjani, Irena Papas. Ili tamne ljepotice kao Ava Gardner ili Silvana Mangano.
“Neda je donijela nešto sasvim drugo: gracilnost, nešto gotovo dječačko, a nabijeno erosom drugačijeg tipa. Ono što je inaugurisala Džin Siberg, nesretna Godarova glumica iz filma ‘Do posljednjeg daha’. Nešto, dakle, što je lomno, u isto vrijeme emanira posebnu, tajniju, a mnogo suptilniju i zapravo jaču seksualnost. S kratkom kosom, bez šminke skoro, krhka a zapravo uvijek jača od muškarca, Neda je uznemirila sve osjetljivije, rafiniranije duhove tadašnje zemlje. Drugim riječima – donijela je potpuno novi tip ljepote. Strojne plavuše pedesetih odavno su izašle iz mode – već generaciju sedamdesetih podsjećale su na tetke i komšinice. Današnja generacija taj tip može da doživi samo preko ironijske distance, posredovano, citatno”, analizira Matić modele ljepotica prije i poslije junakinje ovog teksta i kaže da Neda Arnerić, kad se danas gledaju njene fotografije i kadrovi iz filmova, bez ikakve poteškoće preskače doba i može komunicirati lako sa svakim mladim hipsterom ili darkerom.
“Kao da je u njenoj ljepoti skriveno nešto univerzalno za sve one izoštrenijeg, ili može da se kaže i snobovskijeg, elitističkog ukusa. Ako to nije fascinantno, ne znam šta je”, zaključuje.
Aleksandar S. Janković, profesor na FDU, smatra da postoje bar dvije najpostojanije nijanse Nede Arnerić, ona koja je na prvu loptu i koja se prenosila sa koljena na koljeno, a to je nijansa o možda najvećem seks-simbolu YU filma. Međutim, dovoljno je gledati “Jutro”, “Podne”, “Višnja na Tašmajdanu”, “Ispravi se, Delfina” ili epizodu o “onim stvarima” serije “Grlom u jagode”, pa čak i “Užičku republiku”, da prije svega izađe razoružavajuća toplina bebi lica i velikih očiju i sva naivnost osmijeha.
“Sve te ostale uloge u kojima je Neda Arnerić, epitom seksualnosti i čulnosti, kada sve kamere na svijetu postaju tašti voajeri, zasigurno je neraskidiv dio jedne cjeline, ali neka ostane snage gromkog tabu šapta pred svom milinom Nede Arnerić koja uvijek kad se pojavi samo kao Neda Arnerić, postaje simbol svega onoga zašto smo je voljeli kad smo odrastali. Pametna, obrazovana, lucidna, duhovita i lijepa. Kako je to nekad uvijek nekako trebalo da bude… a nije”, kaže Janković.
I prije nego što sam prevalio polovinu pitanja u ondašnjem intervjuu s Nedom, shvatio sam da ću se na neki način družiti s njom. Uglavnom, kada utihnu diktafoni, dođe ono “aufviderzen” i očekuješ kasnije samo jedan poziv u kojem junak intervjua bude ili oduševljen ili potroši sve impulse sipajući da je on mislio da će biti ovako, a ispalo je onako.
Neda je i tu bila posebna, i pošto je na nekom vračarskom kiosku pazarila Nedeljnik s njenim intervjuom, okrenula me je i izgovarala da je sve ispalo odlično i da je ta njena iskrenost bez kočnica u našem razgovoru materijalizovana odličnom ispovijesti od odrastanja, velikih uloga, otkrivanja svega o aferi Bodrum u kojoj su je provukli kroz blato, razloga sunovrata Demokratske stranke, pa čak do priznanja duvanja u Rovinju i davanja na uvid neispričanih ljubavnih epizoda.
Bila je oduševljena intervjuom i nastavili smo druženje. Dvije godine kasnije došla je na promociju mog romana u Mikseru. Bio sam izgubljen od adrenalina i gužve. Grebala mi je leđa, ništa nisam osjećao, i rekla mi je: “Ne može mu ništa skrenuti pažnju, toliko je izgubljen da čak ni mene ne primjećuje.”
Bila je to zezancija na moje insistiranje da se u onom intervjuu složi da nije samo velika glumica već i seks-simbol čiji je sertifikat dala anketa svih bivših Jugoslovena, a i treća armija svijeta sa onim svojim ogledalcem u kantini.
Pozvala me je nekoliko mjeseci poslije te promocije i rekla da mi je roman odličan. Izvinila se što me je okrenula kasno uveče, opravdavajući se da je čekala da se završi važna utakmica. Pitao sam: “Koja?”, na šta je ona rekla: “Eh, koji si ti muškarac, da moram ja da ti kažem ko igra”, i da treba da nastavim da pišem tim jednostavnim stilom jer je jednostavnost savršenstvo.
Moj osjećaj savršenstva bio je u tome što sam opravdao njenu posvetu “Dragi Branko”.
