Pokojni glumac, Dragan Nikolić, je u serijalu “Nešto lijepo” govorio tekstove koje je pokojni dramski pisac Slobodan Stojanović (“Više od igre”) svojevremeno pisao za Ljubu Tadića.
Svaka epizoda je trajala desetak minuta, a nastale su u produkciji Fondacije Slobodan Stojanović i RTS-a. Fondaciju su osnovali Miloš i njegova sestra Katarina Vukobratović kako bi čuvali uspomenu na svog oca Slobodana Stojanovića.
“Brojao sam, ovo je deseti put kako zapodijevam ova ugodna ćaskanja svake nedjelje, o starosti, o starenju. A zamjerilo mi nekoliko prijatelja što u ovim razgovorima ne potegnem i neku temu o takozvanom stvarnom životu, onu svakodnevnu jadikovku. Kako bi rekao Tin Ujević: O jadu i bijedi, o sikiracijama – nego stalno navodim da se priča o ovome i onome, a sve izokola kao da sam ne daj Bože najmljen da od zabrinutog i namučenog naroda skrivam kako je život težak i jedva se podnosi.
Dobro. O čemu biste vi? Pitao sam. O tome kako kasne penzije, kako su sramno male, o skupoći, o bolesti, o samoći, uvredama, poniženjima, kako se bezdušno postupa sa slabima, starima i nemoćnima? Ama ljudi! Pa zar vam nije dosta o tome svaki dan od ujutru do uveče, da more i nedjeljom. E neću! Kažem neću bre! Jer uprkos bijedi i nevolji, život je ipak praznik, svečanost, a i ako nije, neka bude.
Oduvijek sam mislio kako bi bilo korisno i ljekovito ako bi novine na prvoj strani imale rubriku: Nešto lijepo, pa da se odupru onom nasrtaju ružnih, groznih vijesti OVOLIKIM slovima da te uplaše o ratovima, o poplavama, zemljotresima, pogibijama, zločinima i šta je rekla tj. izjavila ova ili ona budalčina. Jer oni, znate, ne govore kao ljudi. Oni izjavljuju. Većinom gluposti i budalaštine.
Predlagao sam nešto lijepo nekim mojim prijateljima urednicima i novinarima – neće. Odgovarali su mi uvijek istim tupavim vicem. Nije, vele, nikakva vijest da je pas ujeo čovjeka, već da je čovjek ujeo psa. Čista glupost. Ama ljudi, zar je vijest samo ako neko nekoga ujede?!? Zar ne bi bilo mnogo ljepše da umjesto: juče poslije duge i teške bolesti preminuo taj i taj Bog da mu dušu prosti, pročitamo: Danas je u zdravlju i veselju okružen prijateljima i rodbinom gospodin taj i taj napunio sto godina. To je vijest! Vraga! Nema toga u novinama. U novinama ispada da je važnija smrt nego život.
Još mi zamjeraju da uzimam mnogo primjera iz knjiga i pozorišta, a malo iz života. To je istina, život nije knjiga ni pozorište, ali se knjiga i pozorište hrane od života. A i ti pisci, oni više cijene nesreću nego sreću. Još je grof Tolstoj odvalio kako je sreća tobož dosadna, a nesreća zanimljiva. Znate ono sa početka Ane Karenjine. Većina njihovih ljubavnih priča ima tužan kraj, rastanak, a ja znam za veliki broj srećnih brakova, da su neki čovjek i žena zajedno proživjeli pedeset pa i više godina. Uvjeren sam da ih ima i danas poslije podne sa nama tu preko puta. Drže se za drhtave ruke. Jedno drugom pomažu da im se ljubav ni u starosti ne umanji, nego uveća. Čestitam od srca.
Stari ljudi često cvile, sam kao stari panj, panj dabome. Panj istina nema krošnje, razgranato granje ali ima korijenje, ono ga drži čvrsto. A ja se zapričao… a počeo je post a u postu valja svakako i svako da se uzdržava, koji vole više da cugnu – da smanje, koji vole mnogo da jedu – da umanje, a koji vole da mnogo pričaju (kao ja neki put) – neka skrate koju. Ajde sad malo da ćutim”.
Veliki covjek i lik je Gaga bio…i ostao!