“Mnogi posjetioci kada izađu sa filma “Varljivo ljeto ’68” vjerovatno imaju osjećanje, možda ne sasvim definisano, kao da su ovaj film već jednom negdje vidjeli!
Da, dobro mi je poznata ta atmosfera jedne palanke, idilični sokaci koji se crvene od muškatle, male ljudske radosti ali i male ljudske drame simpatičnih stanovnika, priključenija tri generacije jedne tipične građanske porodice, jaz između njih koji se lagano i neprimjetno ali pouzdano širi… prva ljubav jednog momčića i labudova pjesma jednog propošnog starca, politika koja se uvlači kroz otvorene pendžere, dramatični događaji što se, kao kakav tamni oblak nadvijaju nad pojedinačne sudbine, prve gorke spoznaje i prve radosti seksa…
Ima tu malo i Felinijevog “Amarkorda”, i onog divnog francuskog “starog talasa”, i italijanskog neorealizma, ali od svega ponajprije one dobre, zdrave češke komedije koja se, možda najviše od svih, približava običnom smiješnom malom čovjeku, zbunjenom i pomalo izgubljenom u svemiru, čije zakonomjernosti niti razumije, niti uspijeva da se odbrani od straha koji pred njima osjeća”.
Ovako je 1984. godine pisao novinar “Ilustrovane politike” Slavko Lazarević, prenosi Yugopapir, o kultnom filmu “Varljivo ljeto ’68” po kojem, između ostalog, pamtimo proslavljenog srpskog reditelja i scenaristu Gorana Paskaljevića.
Kuma kumovala nazivu filma
Priznao je tada slavni reditelj, piše Lazarević, da je želio da napravi nešto što će ličiti na one sjajne češke filmove iz šezdesetih godina, na djela Mancela, Formana, Hitilove, Kadara i Klosa, dakle, stilizovane, šarmantne komedije koje pri tom nisu samo smjehu posvećene već imaju ironičan odnos prema temi o kojoj govore i nerijetko postižu više nego politički pamfleti na te iste teme.
Razmišljajući o tim filmovima i vremenu kad je studirao u Pragu, Paskaljević je zaključio da bi ovaj film trebalo da bude njegov “homage” zlatnom periodu češke kinematografije i sjetio se Mencelovog filma “Varljivo ljeto” (kod nas prevedenog kao “Hirovito ljeto”), divne, pastelne, tople, humane priče. Uz pomoć Ružice Petrović, producenta u “Avali”, koja je postala kuma, film je dobio konačni naziv “Varljivo ljeto ’68”, piše novinar “Ilustrovane politike”.
Praški đak sa dušom
“Mi se tamo nismo bavili lijepom umjetnošću, beskrajnim raspravama i seminarima, već smo se učili režiji igranog filma. Meni je literaturu dva mjeseca predavao Milan Kundera, bio je to kurs o Dostojevskom, govorio je o građenju likova, o odnosu Dostojevski – film, učili smo o tome kako da izbjegavamo zamke kad sami budemo režirali, kako da se izvučemo iz eventualnog škripca. Otokar Varva, moj profesor, nije nas kljukao estetikom nego nas je učio praktičnim stvarima: na primjer, kad u jednoj sceni skidamo glumicu, da je skinemo četiri časa ranije kako bi se izbjegli usjeci od grudnjaka na koži; kad se radi sa statistima, da to ne bude haotični pokret mase na ulici, već da se oni podijele na desetine, da svaka desetina ima svog vođu… Uza sve, maltene svakog mjeseca, gledali smo po jedan odličan češki film. To je moralo, naravno, da ostavi traga. A dušu je svako nosio sa sobom. Dušu nosiš ili ne nosiš, kao što je jednom rekao Drajer, koga obožavam: “Stil filma je vaša duša”, govorio je Goran Paskaljević.
Jedan gotovo autobiografski podatak postoji u “Varljivom ljetu ’68”. Prelomne godine, iz naslova filma, Paskaljević je u Pragu završavao prvu, najtežu godinu praške Akademije, i o studentskim demonstracijama u Srbiji saznavao je samo preko novina koje su stizale s nekoliko dana zakašnjenja. Kad je doputovao u Beogradu, sve je već bilo završeno. Međutim, bio je svjedok čuvenog “praškog proljeća”.
I on je zauvijek izgubio svoju Ruženjku
Kad su ušli sovjetski tenkovi, Paskaljević opet nije na licu mjesta. Bio je došao kući, na ljetovanje, piše Lazarević, a pridružuje mu se djevojka Čehinja, s kojom provodi mjesec dana na moru. Čehinja se 20. avgusta vraća u Prag – dan prije oružane intervencije! Poslije je otišla nekud i on je više nije vidio niti išta čuo o njoj.
Baš takav detalj postoji i u filmu. Mladi Petar (Slavko Štimac) srijeće muzičarku-ferijalku Ruženjku (Sanja Vejnović) i s njom doživljava prvu pravu ljubav, noć prije nego što će se ona, navrat-nanos, sa svojim ženskim orkestrom vratiti u domovinu koja doživljava teške trenutke. Samo u daljini Petar će vidjeti prašinu što ostaje iza točkova autobusa koji Ruženjku zauvijek odvodi od njega.
Paskaljević je, međutim, tvrdio da je, ne samo ovaj, već mnoštvo detalja iz “Varljivog ljeta ’68.” istrgnuto iz njegovih, kao i uspomena scenariste filma Gordana Mihića.
Prelomna godina o kojoj se dugo ćutalo
“Dabome, nezaobilazni dio života je politika. Paskaljević je opisivao “Varljivo ljeto ’68.” kao komediju koja je “filovana dokumentom kao informacijom da bi gledalac lakše mogao da shvati blagu ironiju i vremensku distancu”. Film jeste sentimentalna komedija, ali sa političkom sadržinom, ili bar refleksima koje burna politička zbivanja tog vremena bacaju na živote glavnih junaka. Ne zaboravite, riječ je o ’68, godini koju cijela moja generacija pamti kao prelomnu, za koju smo vjerovali da će nešto korijenito izmijeniti, da će svijet postati bolji. Na žalost, nije se mnogo od tada izmijenilo, svijet nije postao bolji i danas, poslije decenije i po, prirodno je što sve to posmatram iz jednog ironičnog ugla”, govorio je Paskaljević 1984. godine.
“O 1968. se, kako je pričao reditelj, naročito na filmu, dugo ćutalo. Osjećao je potrebu da progovori o tome, mada mu, kako je rekao, ni na kraj pameti nije bilo da snima film o studentskim demonstracijama. Često se, vidite, sa raznih strana čuju zahtjevi: budite oštri, kritični, smjeli i angažovani. U suštini, iza toga stoji potreba nekih uplašenih ljudi da neko drugi umjesto njih govori o izvjesnim pojavama, da umjesto njih kritikuje i pravi pamflete. Ja pamflete mrzim, čak i kad su na najvišem umjetničkom nivou, kao “Gavrasov Z”. To nisam ja, a protiv svoje prirode ne mogu. Umjetnost treba da se bavi suštinom stvari, ne faktografijom, i nije dužna da bude u službi nijedne strane”, objasnio je Paskaljević.
Umalo da ne bude “Varljivog ljeta”
Snimanje je trebalo da počne za 25 dana, knjiga snimanja je već bila napisana. Ali, nedostajalo je oko 300 miliona tadašnjih starih dinara.
“Kod nas se pare radije daju na gluposti nego na dobre filmove, dobar film uvijek ima krvavo da se bori za publiku koja je prosto drogirana poplavom šunda i katastrofalno loših domaćih i uvoznih hitova”.
Očajan što mu je film storniran, Paskaljević se u Puli popeo u avion za Beograd i, slučajno, sjeo pored Milana Vukosa, tada direktora beogradske Radio-televizije. Riječ po riječ, požalio se i njemu šta mu se dogodilo, Vukosa je priča zainteresovala i obećao je da će učiniti šta može. Paskaljević mu je sjutradan poslao scenario na čitanje i već poslije nedjelju dana je dobio odgovor: Beogradska televizija pristaje da učestvuje sa 750 miliona starih dinara, s tim da Paskaljević i Mihić, uz film posebno napišu i snime tv-seriju od tri epizode.
U mukama rođen, film “Varljivo ljeto ’68.” završen je brzo, lako i sa oduševljenjem. A novac je, moglo bi se reći i bukvalno – pao sa neba!
Kultni filmovi po kojima ćemo pamtiti Gorana Paskaljevića
Osim “Varljivog ljeta ’68.”, Paskaljević je tvorac i brojnih drugih remek-djela jugoslovenske kinematografije poput filmova “Pas koji je volio vozove”, “Zemaljski dani teku”, “Poseban tretman”, “Suton”, “Anđeo čuvar”, “Vrijeme čuda”, “Tango argentino”, “Tuđa Amerika”, “Bure baruta”, “Kako je Hari postao drvo”, “San zimske noći”, “Medeni mjesec”…
Režirao je mnoge dokumentarne filmove i TV drame za TV Beograd, a prvi dugometražni igrani film “Čuvar plaže u zimskom periodu”, snimio je 1976. Napravio je više 30 dokumentarnih i 13 igranih filmova.
Jedan od najznačajnijih domaćih filmskih stvaralaca Goran Paskaljević, preminuo je juče u 74. godini u Parizu.
