Muzika film i TV

Nikada se umjetnost nije rađala na novcu već na talentu

Foto: Gloria

“Da ovog momenta podvučem crtu mogao bih da kažem da sam od svog života dobio mnogo više nego što sam se nadao i nešto manje nego što sam mogao”, kaže proslavljeni glumac Mihajlo Miša Janketić, koji je nedavno u Kragujevcu dobio nagradu “Joakim Vujić” za životno djelo, prenosi Tanjug.

U karijeri je ostvario niz maestralnih uloga u pozorištu, na filmu i na televiziji. Najšira publika ga pamti po ulogama u “Porodičnom blagu” i “Srećnim ljudima”, dok ljubitelji pozorišta još uvijek prepričavaju njegove stvaralačke bravure kao što je uloga profesora Vebera u komadu “Mileva Ajnštajn” koji je igran na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.

Esnafske nagrade poput “Dobričinog prstena” ili priznanja “Pavle Vuisić” uokviruju njegovu bogatu karijeru. Kaže da mu je zrelo doba života u deminutivu i da “još uvijek raducka”.

“Kada je dobar dan i nema mnogo vlage, odigram predstavu bez problema”, dodaje.

Kad pogleda unazad, vidi ogroman rad koji je, kako kaže, bio osnovna mjera za savladavanje bilo koje uloge:

“Glumci su velika sumnjala jer stalno razmišljamo o svrsishodnosti ovoga čime se bavimo. Pa tako i ja nakon ovih 60 godina provedenih na sceni”.

Objašnjava da je davao svakoj ulozi sve što je imao i uzimao od nje sve što je mogao.

“Ta razmjena je bila obostrana. Nikada ne mogu reći da bih sada drugačije odigrao neku ulogu nego što sam je odigrao. Tog momenta kada sam stvarao neku ulogu ja sam joj poklonjao sva raspoloživa sredstva. U umjetnosti se desi ili ne desi ljubav. Kada je ljubav glumci su blagosloveni”, kazao je Janketić.

Popularnost ga je u dugom nizu godina umjetničkog stvaralaštva uvijek, kako kaže, tjerala u nelogodu.

“To čime se ja bavim ne zaslužuje toliku popularnost. Kada mislim o tome shvatam da sam bio veoma srećan, jer sam imao neku vrstu tihe popularnosti. Ljudi mi se jave na ulici, pitaju kako sam, nazovu dobar dan i tako. Sjećam se Mije i Čkalje. Sve to što se njima događalo bilo je nepodnošljivo. Mislim da tako nešto ne bih uspio da podnesem. Oni su bježali od ljudi na ulici”, sjeća se Janketić.

On je dobar dio svog javnog života ukrao i podredio ga privatnom:

“To je najbolja investicija koju sam u životu napravio. Više sam dobio nego izgubio. Dobio sam sebe i akumulator, osnovicu iz koje sam mogao da radim nove uloge i da se pritom radujem i igram”.

Tvrdi da sebe nikad nje smatrao glumcem.

“Za sebe kažem da sam igrač koji igra sa velikom radošću. Mogućnost da budem neko drugi je mene vodila od uloge do uloge. Jedva sam čekao da dobijem neku novu ulogu da obogatim svoje iskustvo i galeriju likova koji su i dalje kroz igru živjeli u meni. Nikada mi u životu nije bilo dosadno, a to je veliki uspjeh za svakog čovjeka”, priča Janketić.

Imao je sreću, kako kaže, da radi sa vrhunskim rediteljima.

“Miroslav Belović, Mata Milošević, pa onda ovi mlađi Boro Drašković, Egon Savin… Temeljno i dugoročno sam sarađivao sa Dejanom Mijačem, koji me je na neki način i uveo u karaktere. Kada je čovjek mlad on igra mlade ljude, onda dođu na red ljubavnici, što sam uvijek pokušavao da eskiviram. Bilo mi je praznjikavo da igram ljubavnike. Kada su došle te karakterne uloge stigla je i mogućnost za pravu igru. Bavio sam se i istorijskim velikanima. Oživljavao na sceni i pred kamerama Živojina Mišića, Nikolu Pašića, Staljina, Tita, Marka Miljanova… Za svaku od tih uloga pročitao sam malu biblioteku knjiga o ljudima koje treba da igram”, prisjeća se.

Za jednu od najboljih pozorišnih uloga koje je ostvario u karijeri kaže da je u velikoj mjeri bila zaslužna njegova partnerka na sceni:

“Anita Mančić je igrala Milevu Ajnštajn u istoimenoj predstavi na sceni Narodnog pozorišta. Mnogo sam volio tu predstavu. Svaki put je bila drugačija Anita Mančić. Bila je bolja i maštovitija iz predstave u predstavu. Dobrog partnera na sceni ne možeš da iznenadiš, niti on tebe, nego se uklapanje pretvori u vrhunsku pozorišnu igru”.

Otmica aviona 26. septembra 1981. u kojoj se glumac našao sa još 97 putnika, mogla je zauvijek da mu promijeni život i prekine karijeru.

“Taj let od Titograda do Beograda pretvorio se u avanturu, mada strah nikada nisam osjetio, niti neku naročitu uznemirenost. U Dubrovniku su oteli avion, pa smo stigli na Maltu, onda u Atinu. Pun avion fudbalskog kluba ‘Budućnost’, pa sam pitao stjuardesu gdje je oružje koje Crnogorci nose za svaki slučaj. Kazala mi je da je sve to u torbama u trupu aviona”, ispričao je Janketić.

Dodaje da je mu je brat od strica kazao da tako nešto nije moglo da prođe bez njega, a na kraju je kaže stigao i u pozorište na zakazanu predstavu ‘Tramvaj zvani želja’: “Nikome nije palo na pamet da otkaže predstavu. Dobio sam veliki aplauz kada sam kročio na scenu. Publika je bila na nogama”.

Gluma je za njega, kaže, bila izazov, kreacija, ali i odbrana i bijeg.

“Tokom 1944. godine ostao sam bez oca, majke, brata i sestre. To je nemoguće prevazići. To je nešto što me prati cijelog života, ma koliko sam bio vješt, uspješan i veseo. To je trauma koja umije da povuče u neko stanje koje nije zgodno. Bavljenje glumom je bilo moj bijeg iz tih stanja. Sakrio sam se iza pozorišne zavjese od svega toga. Išao sam iz jednog u drugi život na sceni i tako zaboravljao na lične tegobe”, rekao je.

Porodicu je počeo da “pravi” tek u 38. godini, a svojoj je djeci, kaže, dao imena njegovih dragih nestalih i povratio “brojno stanje porodice”.

Njegov sin Marko Janketić je glumac, kaže, po sopstvenom izboru:

“Niti sam odgovarao, niti nagovarao da postane glumac. Samo sam predočio koliko je nesiguran taj naš posao. Materijalno i duhovno. Pomislio sam onda, pa i pravnici i elektrotehničari mogu da budu u situaciji da nemaju posla”.

Prema njegovim riječima, nikada u Beogradu nije bilo toliko dobrih, talentovanih i posvećenih glumaca i glumica kao što je danas.

“Nema dobrih predstava i to je pravo pitanje o budućnosti pozorišta kod nas. Ne želim da banalizujem cijelu ozbiljnu priču oko pozorišta pa da kažem da nema dovoljno para za kulturu. Ako nema dovoljno novca, u našoj branši je uvijek postojalo dovoljno ljubavi i entuzijazma”, primjećuje Janketić.

On je svjedok, kako objašnjava, da nikada za njegovih 60 godina na sceni, pozorište nije bilo u nekim fantastičnim uslovima.

“Ali nikada se umjetnost nije rađala na novcu već na talentu, na daru, na entuzijazmu”, zaključio je Mihajlo Janketić.

Send this to a friend