Muzika film i TV

Nikola Pejaković: Mnogo mladih je jugonostalgično, to je za posmatranje

Nikola Pejaković, slikar, redatelj, muzičar, scenarista, jedan od renesansnih ljudi u 21. vijeku, koji inspiraciju za svoj rad uvijek i iznova pronalazi u ljudima. Balansirajući na bodljikavoj žici između komercijale i umjetnosti, u zemlji koju su na svakih nekoliko godina razarali i gradili socijalni potresi, Pejaković, ili Kolja kako ga četo zovu, čvrsto se drži svog puta pronalazeći utjehu u stvaralaštvu i nekim duhovnim vrijednostima.

U intervjuu za ekspres.net on kaže da je umjetnost napraviti nešto i živjeti od toga i sa tim. Nije jugonostalgičar i ne razumije to osjećanje kod ljudi koji nisu bili rođeni kada je Jugoslavija postojala.

Vi ste scenarista, muzičar, režiser, slikar. Nikako da se opredijelite ili to i ne želite?

“Radim ono što moram i želim. A po obrazovanju sam pozorišni reditelj”.

Šta je umjetnost za Vas, stil života ili posao?

“Umjetnost je umjeti napraviti i umjeti živjeti od toga i s tim”.

Šta Vas inspiriše?

“Uvijek me inspirišu ljudi kakvi jesu, a ne kakvim ih vidimo”.

Da li smo se izmijenili od raspada Jugoslavije, da li smo izgubili samopouzdanje, duh, plemenitost?

“Plaćamo zabludu. Izgubili smo ritam, vrijeme i obraz, i sad se čistimo. A to teško ide”.

Da li ste jugonostalgični?

“Nisam, ali mi je zanimljivo što ima mnogo jugonostalgičara koji nisu bili ni rođeni u to doba. To je za posmatranje…”

Šta je za Vas najveća promjena koja se dogodila od raspada Jugoslavije? Kako ste se Vi promijenili od tog vremena?

“Ostario sam”.

U Vašim serijama je više sivog nego ružičastog? Da li ste depresivni Vi ili ono što vidite kroz prozor?

“Ovo drugo”.

Gdje povlačimo granice kad je riječ o mladima danas, da li su oni buntovnici ili površni?

“Mi treba da se trudimo da razumijemo ovo vrijeme. Mlade treba voljeti i dati im prostora”.

Zašto danas umjetnička scena nije dovoljno agresivna u borbi s komercijalom? Da li su to umjetnici spremniji da podilaze čak i lošem ukusu publike zarad lične egzistencije?

“Mislim da su u pitanju neke druge stvari. Kada biste nekome u Londonu ili Njujorku postavili to pitanje, on vas ne bi razumio. Ne bi razumio na šta mislite. Mi ovdje imamo nesređeno društvo, haotičan i ulupan sistem, tako da pravila ne važe”.

Kako definišite današnji ukus publike?

“Nemam pojma. Ne razmišljam o tome na taj način. Kažem, ovde je sve poremećno, teško je optužiti bilo koga za bilo šta”.

Kako doživljavate pozorište danas, kao mjesto gdje umjetnici zarađuju platu ili kao mjesto koje je predodređeno za nove duhovne revolucije?

“Duhovne revolucije se dešavaju unutar čovjeka, a ne unutar institucija”.

Napisali ste pjesmu „Haljinica boje lila”. Da li ste i Vi u jednom trenutku podlegli toj komercijali?

“Ako „Haljinicu” gledate kao komercijalu, onda jesam”.

Kako je došlo do toga da pišete scenario za film o Tomi Zdravkoviću?

“Platili su me da ga napišem”.

Gdje povlačite granicu između umjetnosti i šunda?

“Na ravni prostakluka i skorojevićkog siromašnog duha. Tu se lomi stvar…”

Kome se obraća Koljin bluz?

“Svima”.

Da li je potrebno prilagođavati se ili čak dodvoravati publici kako bi se uspjelo na današnjoj sceni?

“To je put u katastrofu, a ne u uspjeh, čini mi se. Ali to pitajte one koji žive od muzike. Ja ne živim. Još uvijek ne, nažalost”.

Pomenuli ste da Vas je vjera izbavila u najmračnijim trenucima. Kako komentarišete to što su nekadašnji komunisti obukli ruho najrevnosnijih vjernika?

“Laž je laž, pa kakva god bila i u koje se god ruho obukla. Da li su komunisti postali vjernici ili demokrate, to nije problem dok god se radi o stvarnoj, a ne fingiranoj promjeni”.

Send this to a friend