Đorđe Balašević preminuo je juče u 68. godini, a na izmaku 2020. godine inspirisan pitanjem novinara “po čemu će pamtiti tu godinu”, napisao svoju kolumnu za hrvatski “Večernji list”.
“Ovo sad već malo predugo traje. Sad se već osjećam prilično “koronulo”… Ne znam kako likovi s tabloidnih portala uopšte i dolaze do mene? Pretpostavljam da podnesu zahtjev za ekshumaciju. I dalje se uporno hvalimo kako smo nekom davežu jednostavno spustili slušalicu, a odavno se tu radi samo o pritisku na dugme, no, jasno vam je da pokušavam reći da sam odmah prekinuo vezu .
Na žalost, i ovi takozvani novinari (jer to takođe više nema dodirnih tačaka s “novinama”), izvjestili su se da pitanja postavljaju promidžbenom brzinom, u onom sumanutom ritmu kojim se preporučuje “konsultacija s ljekarom ili farmaceutom”. Istina, i ja sam pomalo usporio, našoj generaciji je ipak potrebno malo vremena da prvo provjeri da li pritiska pravo dugme ili će ponovo greškom uključiti kameru, a možda čak i otići na Jutjub, pa mahinalno lajkovati novi spot repera iz Gornjeg Vakufa. U svakom slučaju, ipak nisam uspio a da ne čujem genijalno pitanje zbog kog sam i pozvan, a zbog kog je, na kraju krajeva i vrijedilo četiri decenije graditi karijeru… – “Po čemu ćete pamtiti ovu godinu”, nakon čega je kantautor objasnio da je ovo “godina bljaka” koju sigurno neće upamtiti.
“Prije svega, je li obavezno da se baš svaka godina pamti? Nije to baš sasvim u redu? Kad se jednog dana, daleko bilo (ali došlo blizu), budu prebrojavale godine mog života, i dvijehiljade dvadeseta će se tu nezasluženo uračunati, uz sve one blistave i veličanstvene Godine Lavova. Godina u znaku “bljaka”! Do nedavno sam mislio da nema uzaludnije i protraćenije godine od one koju sam proveo u JNA, pidžama-parti uz kolektivno gledanje “TV Dnevnika”, besomučno salutiranje svakoj šapki koja naiđe, i ono groteskno kopanje “rova za ležeći stav”, na Jakuševcu, nadomak civilizacije, za moje shvatanje slobode i zdravog razuma predstavljali su pikove apsurda i besmisla”, prisjećao se Balašević nekih ranijih vremena.
“Ali, ne pada mi na pamet da pamtim dvijehiljade dvadesetu. Čak ni po Mustafi Mujici Nadareviću. Ja možda već jesam i pomalo mator i prolupan, i prilično “koronuo”, kao što rekoh… Ali još uvijek mi preostaje sasvim dovoljno boljih godina po kojima ću pamtiti prijatelje”.
