Posljednji Čkaljin govor: Hvala Srbijo, što glođem koske

Velikan jugoslovenskog glumišta Miodrag Petrović Čkalja ili kako su ga neki zvali, naš Čarli Čaplin nije imao lak i zabavan život.

“Mi možemo da nemamo mnogo stvari – jer imamo Čkalju. Oni koji nemaju Čkalju, moraju da imaju sve ostalo”, napisao je neko 1987.  Junak te priče pred kraj života nije imao gotovo ništa.

Čovjek iz naroda koji je svojim zemljacima podario toliko smijeha da će uvijek ostati u njihovim sjećanjima kao Jare, Gvozden, Mita, Blagoje, Srećko napast, Jovanča Micić.

Pred kraj života se žalio kako ga muči samoća. Napušten od kolega, gledajući kako mu prijatelji jedan po jedan umiru, Čkaljin čuveni osmijeh počeo je da blijedi. On je dobio nagradu za životno djelo “Car Konstantin”, a u govoru je rekao ono što smo odavno zaboravili. Dugo je živio kao da je sahranjen.

“Da sam u Americi, i da sam primio ovako veliku nagradu zahvalio bih se, prvo, svojoj ženi, pa djeci, pa tašti, zatim producentu i reditelju. Ali, pošto sam, srećom, u svojoj dragoj zemlji Srbiji, zahvaljujem se, prvo, svom šefu samoposluge što mi, ponekad, odvoji penzionersku kosku, pa komšinici u baraci koja mi ostavi mlijeko ispod tezge, pa mom poštaru koji mi uvijek, na vrijeme sa zakašnjenjem, donese penziju. Da nije bilo njih, ne bih bio ovdje”, rekao je glumac 2002. godine na dodjeli.

Njegov sin, takođe glumac, Čedomir Petrović je u jednom intervjuu rekao kako ljudi zaboravljaju i žive, a ne samo onih kojih više nema.

“Nije se on sviđao nekima koji treba da ga se sjete. On se sviđao narodu. A ovima je govorio u lice istinu. Ne vole svi da čuju istinu. Zbog toga trpimo moja ćerka i ja. Trpimo, niko nas ne zove u pozorište, na film, na televiziju. Sva vrata su nam zatvorena kao londonska banka. Neće da nas zovu. Moja Jovana je odlična glumica, igrala je u Jugoslovenskom dramskom. Došli su novi mladi glumci, to su klanovi”, ispričao je Čedomir Petrović za “Kurir”.

Kolika veličina je bio, pokazala je i njegova koleginica Nela Eržišnik u pismu koje mu je napisala:

“Nikada neću zaboraviti naše susrete na snimanju dječje TV serije ‘Koliko je sati’. Poprilično velika fotografija tvoja i moja, glava do glave, obje nekako nalik na tužnog Harlekina, visi na zidu moje glavne sobe. Našu zajedničku fotografiju u ovih petnaest godina mnogi moji posjetioci su svakojako ocjenjivali, a oni najpokvareniji zbog nje me i napadali po novinama. Uvijek sam im ponavljala, pa to činim i danas. Ljude kakav je Čkalja, ovakve bogomdane umjetnike, vi mizerije, nećete izbaciti iz moje kuće. Ni iz moje duše.”