Priče koje će vam zauvijek promijeniti sliku o Josifu Tatiću

Josif Tatić je prije tačno šest godina zaspao i ušao u legendu srpskog glumišta. Danas ga se sjećamo kao Taleta iz kultne serije “Grlom u jagode”, Jataganca iz “Boljeg života”, pijanog Makija iz “Profesionalca”, “liječenog alkoholičara u penziji” iz “Hadersfilda”… I lijepo nas je zavarao svojim ulogama – publika ga se mahom sjeća kao grubog, namrgođenog, strogog tipa, pred čijim pogledom bolje da se skloniš, a na zvuk njegovog glasa već se streseš.

Međutim, Josifa Tatića se ljudi, koji su imali čast da ga upoznaju i s druge strane, sjećaju drugačije.

“Za Taleta mogu da kažem da je bio izuzetno dobar čovjek, sjajan umjetnik, beskrajno duhovit i prijatan, čovjek koji je uvijek iznenađivao i okolinu i partnere svojim lucidnim rješenjima, bio je strastveni epikurejac, uživao u životu, neprevaziđeni prijatelj i drug od koga nikada nisam mogao da očekujem da će uraditi nešto loše, nepristojno ili neprikladno, imali smo ogromno povjerenje jedan u drugoga i bili beskrajno vezani”, rekao je jedne prilike Predrag Ejdus, koji je s Tatićem odigrao više od 1800 puta predstavu “Šovinistička farsa”.

Tatić je bio glumac s “pedigreom” rođen je 1946. godine u Novom Sadu, i majka i otac su mu bili glumci, članovi ansambla Srpskog narodnog pozorišta. Josif se na sceni prvi put našao sa samo pet godina i to u “Madam Baterflaj” i to kao djevojčica, ćerka Madam Baterflaj. I već vam se slika onog tmurnog tipa malo razliva, zar ne?

Ta slika inače možda ima osnovu u priči da mu je najveći uzor bio Hemfri Bogart, najviše zbog njegove sposobnosti da “u desetak sekundi izgovori bez napora gomilu glupih rečenica, a da ni ne trepne”.

Privatno, Tatić je bio poznat kao šarmantan i zabavan lik, koji se nije ustručavao da pokaže emocije.

“Te večeri kada su nam saopštili da više nećemo igrati “Golubnjaču” u Srpskom narodnom pozorištu, vraćali smo se u Beograd Cveja, Tale i ja. Svi smo ćutali, nijemi. Odjednom, kod mosta u Beški Tale je zaurlao od plača. Cveja se uplašio i zaustavio automobil, to je bilo ridanje. Morali smo da ga smirujemo da možemo da nastavimo za Beograd. To je bio Tale, napunjen emocijama. On emocijama nije manipulisao”, prisjetio se reditelj Dejan Mijač svojevremeno u razgovoru za Blic.

Ejdus pamti brojne anegdote iz vremena druženja sa Tatićem.

“Vraćali smo se sa turneje iz Australije i u Atini prelazimo u JAT-ov avion za Beograd. Ali avion ne polijeće jer se čekaju neki VIP gosti. Stiže delegacija na čelu sa patrijarhom Pavlom. Prođu pored nas, odu naprijed, polijeće avion, a Tale se diže i kreće. Pitam ga gdje će, a on odgovara da ide da pozdravi patrijarha Pavla. Znam koliko smo popili na aerodromu, pili smo i u avionu čekajući VIP goste, molim ga da to ne radi, a on me otkačinje: “Ćuti, ti Jevrejinu, ovo je moj patrijarh!” A pritom je on bio ateista. Ode Tale, nije prošlo dvije sekunde i vraća se. Pitam šta je bilo, a on mrtav ozbiljan odgovara: „Izgleda da me nije prepoznao!” I danas kad se sjetim kako mi to saopštava, vrištim od smijeha”, sjećao se Ejdus.

S osmijehom ga se sjećaju i druge kolege.

“Voljeli smo ga kao što se voli pjesnik. Živio je boemskim životom, živio je da bi volio svoje najbliže i radio na svom uništenju”, rekao je glumac Voja Brajović na komemoraciji.

Josif Tatić je preminuo u snu 8. februara 2013. godine i zauzeo prvo mjesto za šankom Kafane kod besmrtnih. Sahranjen je na Novom groblju u Beogradu.